Babysitting My Crush's Brother

26

B R I T T

Zbog groznog zvuka lomljenja sam otvorila oči i uspravila se na krevetu onoliko koliko su mi dopuštavale lisice kojima sam bila vezana. Neko vrijeme je bilo tiho i, iako sam pozorno osluškivala, nisam ništa uspjela čuti. Međutim, uskoro je ta tišina bila prekinuta i cijelom kućom su odjeknuli pucnjevi i glasni muški uzvici. Srce mi je stalo istog trena i prvo što sam pomislila bilo je (iz nekog veoma glupog razloga) - teroristi! Upravo sam zbog toga počela vrištati kao luđakinja kad su u sobu uletjela dva čovjeka s puškama u rukama i maskama na licu. Brzo su skinuli maske i odložili puške te mi prišli.

"Hej, u redu je", rekao je tiho jedan od njih. "Nećemo ti ništa..."

Ono što mi se odmah svidjelo kod ovog tipa bilo je to što je bio pun razumijevanja. Polako i smireno mi je pričao dok je njegov kolega otišao po ključeve kojima bi me oslobodio. Rekao mi je da se zove Marty i objasnio da sam sad sigurna i da će mi pomoći te da me mama čeka vani. Kad se njegov kolega vratio s ključevima, pomogao mi je da siđem s kreveta i čvrsto me držao dok smo prolazili kroz kuću.

A onda smo stali jer se ispred nas nalazio Anthonyjev leš i tada sam se ja počela tresti i morala sam suspregnuti vrisak iako sam željela vrištati dok mi pluća ne zakažu.

"K vragu, rekao sam vam da to sklonite!" Marty je bijesno zarežao i ošinuo pogledom djevojku koja je stajala do njega.

"Ne gledaj mene, nisam ga ja upucala", slegnula je ramenima i prebacila bijelu plahtu preko leša. Pred očima mi je još dugo bila taj izraz Anthonyjeva lica. Bilo je grozno.

"Odvedi ju van", Marty joj je rekao. "I dobro pazite na nju."

Pričekao je dok nam nije prišla i tek kad se uvjerio da me čvrsto drži, pustio me i okrenuo se prema ostalima u sobi. Dosad nisam ni registrirala koliko ih je uopće bilo ovdje.

"Uvijek je takav", promrmljala si je u bradu i oprezno prekoračila Anthonyja. Pridržala mi je ruku dok sam i ja to radila pa smo nastavile. "Inače, ja sam Julia."

"Britt", tiho sam rekla. Glas mi je bio iznenađujuće miran ako uzmemo u obzir ono što sam vidjela prije nekoliko trenutaka.

"Britt?" ponovila je. "Britt Weber? Djevojka mog malog brace?"

Namrštila sam se jer mi je trebalo nekoliko trenutaka da shvatim o čemu priča, a onda mi je sinulo - to je bila Adrianova sestra.

"Da", kimnula sam glavom.

U ovih nekoliko dana ili koliko je već prošlo, zatekla sam samu sebe kako jako često razmišljam o njemu i shvatila da uopće nisam ljuta ili razočarana ili što već. Zapravo, bila sam užasno bijesna na sebe jer sam onako odletjela bez da čujem njegovo objašnjenje. Eto gdje me to dovelo - našla sam se u životnoj opasnosti i smršavila najmanje pet kila.

"Gdje je on?" upitala sam Juliu. "Adrian."

Šutjela je neko vrijeme i nešto mi je govorilo da mi se njezin odgovor neće svidjeti. "U bolnici je."

"Što?! Što mu je?!" vrisnula sam. Htjela sam potrčati, ali prečvrsto me držala.

"Smiri se, Britt, sve je u redu s njime. Imao je nesreću, ali preživio je."

'Odahnula' nije ni približno ono što sam napravila kad sam čula te riječi. Imala sam osjećaj kao da sam progledala nakon godina i godina sljepoće ili nešto sično tome.

Baš kao što je Marty i rekao, moja me majka čekala vani samo što nije bila sama. Pored nje je stajala moja starija sestra Kimber i grizla nokte dok je gledala kako me Julia izvodi iz kuće. Mama je vrisnula i potrčala prema meni, a Kimber ju nije pokušala spriječiti.

I bez obzira na sve policajce koji su bili opkolili kuću, mamin zagrljaj učinio je da se osjećam kao najsigurnije dijete na svijetu.

* * *

"Kad mogu vidjeti Adriana?" upitala sam promatrajući doktoricu Davies.

Uzdahnula je. "Tvoja mama je izrazila želju da ga ne smiješ vidje-"

"Znam što je moja mama rekla", prekinula sam ju dok je bijes u meni postajao sve veći, "ali ne bih vas tražila da ga vidim da nije hitno." Namjestila sam svoj najbolji izraz nevinašca i pogledala ju duboko u oči. "Molim vas. Moram ga vidjeti."

Kad pokušavaš izmanipulirati doktoricu, onda koristi i suze ako moraš.

Naposljetku je uzdahnula i dogurala mi moja kolica koja su mi, po mom mišljenju, bila totalno nepotrebna jer sam mogla hodati. Ali nisam htjela da se predomisli pa sam brzo sjela nakon čega smo krenule. Bolnički hodnici su bili prazni, a moje majke nije bilo na vidiku jer sam zamolila Kimber da ju odvede u kantinu kako bih mogla otići do Adrianove sobe. Mama je smatrala da je sve njegova krivica i zato mi je zabranila da ga viđam do daljnjeg, ali nije računala na to da ću imati malu pomoć.

Usotalom, ne može mi zabraniti da viđam nekoga koga volim.

"Imate pet minuta", rekla je doktorica kad smo ušle u njegovu sobu. Spavao je i bilo mi je užasno žao što ću ga morati probuditi. Mogla bih ga satima gledati kako spava i znam da mi ne bi dosadilo.

"Petnaest", rekla sam.

Sumnjičavo me pogledala. "Deset. Uzmi ili ostavi."

Naposljetku sam se predala i dogurala se do njegovog kreveta. Pričekala sam da doktorica izađe iz sobe nakon čega sam ustala i legla pored njega, a on me automatski obgrlio objema rukama.

"Volim te", šapnula sam. "Tako te prokleto volim da me srce boli. I žao mi je zbog svega. Vjerujem ti, vjerujem da dijete nije tvoje i znam da mi nikad ne bi napravio tako nešto... Bila sam glupa i trebalo mi je dugo da to shvatim. Oprosti mi. Molim te da mi oprostiš."

"Šuti budalo i poljubi me", šapnuo je.

Nasmijala sam se kroz suze i pridigla se na lakat kako bih ga poljubila. Imala sam osjećaj kao da je netko bio otrgnuo dio mene kroz ovih nekoliko dana, ali sad dok smo se ljubili, dok me držao kao da se boji da ću pobjeći ako me pusti, dok sam pod dlanom osjetila njegovo srce koje je kucalo kao da će mu svakog trena iskočiti iz grudi, jednostavno sam znala da sam opet cijela.

Bilo je malo zeznuto zbog svih aparata koji su nas okruživali i zbog dječaka koji je spavao nekoliko kreveta dalje, ali iskreno? Ne bih htjela da je bilo ikako drugačije.

Ovo je bilo jednostavno savršeno.