Babysitting My Crush's Brother

24

Ostani s nama, klinac", netko mi je šapnuo na uho. To mi se učinilo tako daleko i nestvarno, a i nisam imao pojma što se događalo. Samo sam želio spavati, ali neko komešanje oko mene me ometalo u tome.

"Gubimo ga!"

Koga? O čemu svi oni pričaju? Ništa mi nije bilo jasno. Oko mene je bila jedino tama koja me neopisivo privlačila...

"Adriane... Adriane...!"

Okrenuo sam se, blago se šokirajući kad sam umjesto one tame ugledao plažu i more i Britt kako me promatra s osmijehom na licu. Koji...? Pogledao sam iza sebe, ali bio sam okružen palmama i pijeskom i opet mi ništa nije bilo jasno.

Britt je ustala i pošla prema meni, hvatajući me za ruku. To je bilo stvarno, osjetio sam njezinu ruku u svojoj i nesvjesno sam ju stisnuo. "Pođi sa mnom", rekla je i povukla me za sobom.

Hodali smo jedno pored drugog u tišini, još uvijek se držeći za ruke. Prijalo mi je ovo, mogu vam priznati. A uostalom, činjenica da me ne pokušava utopiti u moru me malo ohrabrila.

"Britt... što se događa?" upitao sam i dalje zbunjen. Promatrao sam njezinu figuru pored sebe i još joj se više približio - ako je to bilo ikako moguće - jer ju nisam želio ponovno izgubiti.

"Ništa", odvratila je bezbrižno. "Porazgovarat ćemo malo, to je sve."

"Ne, mislim... što se događa sa mnom? Čudno se osjećam. Nije mi dobro."

Stala je i pogledala me. "Moraš se vratiti", rekla je mirno. Vratiti se? Gdje to? "Slušaj me", dlanovima je obuhvatila moje obraze, "vrati se, Adriane. Bori se. Sjećaš li se onog posljednjeg trenerova govora na zadnjoj utakmici?"

Naravno da se sjećam, ali kako se ona sjeća?

"Što vam je rekao?" upitala je. "Ponovi mi što vam je rekao."

"Rekao je... ili se kidaš i boriš... ili šutiš i ne postojiš." Kakve to sad veze ima?

Kimnula je glavom. "Točno to. Kidaj se, Adriane. Kidaj i bori se... i vrati se! Moraš se vratiti!"

Osjetivši čudno podbadanje u prsima, otvorio sam oči.

* * *

"Šzo-s-dogod'lo?" jedva sam procijedio. Grlo mi je bilo suho, glava me ubijala i ničega se nisam sjećao. Trepnuo sam nekoliko puta kako bih se navikao na svjetlost oko sebe i trenutak kasnije probao podići glavu, ali nije išlo.

"Ne, ne, ne, lezi dolje!" ženski glas mi je rekao i sjena se nadvila nad mene. Trebao mi je trenutak da mi se vid razbistri i onda sam ugledao Amber. "Čekaj ovdje, idem po doktora."

Nije kao da sam negdje planirao ići, ali dobro.

Vratila se s doktorom nekoliko trenutaka kasnije, a iza njih je bio Ben. Briga mu je bila ispisana posvuda po licu i znao sam da bi najvjerojatnije ubio boga u meni da se ne nalazim u bolničkom krevetu.

"Kako se zoveš?" doktor me upitao gledajući u karton u svojim rukama. Blago sam se namrštio. Zašto me to pita ako zna?

"Ne-zn'te-k'ko-s-zov'm?" upitao sam pokušavši se uspraviti, ali i Amber i Ben su me uhvatili za ramena i vratili na jastuk.

"Ja znam kako se ti zoveš. Mene zanima znaš li ti kako se zoveš."

"Z'vem-ze-Adri'n. Adri'n-Zlark."

Kimnuo je glavom i nešto zapisao. "Sjećaš li se što se dogodilo?"

Kimnuo sam glavom koliko mi je okovratnik dopuštao i pokušao pročistiti grlo, međutim nije išlo. "Gdje je moj braz?" upitao sam kad mi je sinulo.