Britt Weber trebaju novci.
Mjesečna plaća njezine majke ne može pokriti sve troškove, stoga Britt odlazi na razgovor za posao na koji ju je prijavila njezina najbolja prijateljica. Kad joj vrata otvori Adrian Clark, njezina dugogodišnja simpatija, i...
Ušla sam u trgovinu, izmićući se usput nekoj bakici koja je jedva gurala kolica puna namirnica. "Trebate li pomoć?" začula sam Adriana kako ju je pitao i okrenula se prema njima, sa smješkom promatrajući kako joj gura kolica dok ona hoda pored njega i nešto mu živahno govori.
Pričekala sam pored vrata dok se Adrian ne vrati, cupkajući nogom o pod i gledajući neodređeno u neku točku ispred sebe dok nisam začula glas koji me trgnuo iz tog stanja.
"Britt!"
Pogledala sam ulijevo, prisilivši se na osmijeh kad sam uočila Anthonyja kako hoda prema meni s ogromnim osmijehom na licu.
"Hej Anthony", promrmljala sam. Iznenadila sam se kad me zagrlio i postalo mi je još neugodnije nego ranije.
Čovječe, nisam ga vidjela najmanje neka dva, tri tjedna. Sad mi je bilo toliko neugodno jer ga nijednom nisam nazvala otkako mi je dao svoj novi broj da nisam znala gdje bih trebala gledati.
"Kako si?" upitao me.
Uzdahnula sam. Nisam htjela ispasti nepristojna, ali jednostavno sam se morala okrenuti kako bih vidjela gdje je Adrian bio. Nije mi se dalo pričati s Anthonyjem, ali on nikako nije odustajao. Na pitanja sam mu odgovarala kratko, nadajući se da će shvatiti poantu i odustati.
Nije.
I zato sam mu odgovarala kratko, moleći sve živo i neživo da se Adrian već više pojavi.
"Činiš mi se nekako odsutno, je li sve u redu?" Anthony je upitao i promotrio mi lice. Mogu misliti kako sam izgledala kad stalno grizem usnicu i gledam si preko ramena.
"Zašto ga čekaš?" podsmjehnuo se. "Jel' ti on dečko ili tako nešto pa ga zato čekaš ili?"
Polako sam kimnula glavom dok mi je crvenilo udaralo u lice. Da se razumijemo, nije meni bilo neugodno što mi je Adrian dečko, nego mi je još uvijek bilo totalno čudno tako ga zvati. Nakon onog poljupca kojeg smo imali u srijedu, pitao me želim li mu biti cura i naravno da sam pristala.
Mislim, tko ne bi?
Mama još ne zna, a Meg i Amber su to izvukle iz mene čim smo se vidjele na kavi idući dan.
Anthonyjeve oči su poprimile tamniju nijansu i ja sam se svim srcem nadala da je to bilo zbog sunca koje je taman bilo zašlo iza oblaka. "Z-zaista?" promucao je kroza zube.
Čovječe koji je njegov problem? Namrštila sam se i automatski zauzela obrambeni stav. "Da. Zašto, imaš problem s time?"
Brzo je odmahnuo glavom. "Ne. Hah. Nemoj misliti da sam ja jedan od onih dečki koji govore da, ako te ja ne mogu imati, ne može te imati nijedan drugi... jer nisam... tako da..."
Na moju sreću spasio me Adrian koji se napokon odlučio pojaviti. Obgrlio me oko struka i povukao malo prema sebi, odmjerivši Anthonyja koji je, pak, odmjeravao Adriana. Samo mi još fali da se potuku međusobno, to bi bio pravi spektakl.
"Idemo?" upitala sam Adriana koji mi se nasmiješio kad je prebacio pogled na mene.
Oops! This image does not follow our content guidelines. To continue publishing, please remove it or upload a different image.
