Babysitting My Crush's Brother

14

"Ne dolazi u obzir!"

Blenula sam u nju. "Što?! Mama! Ne! Ne možeš mi to... Mama!"

"Britt ne zanima me, nećeš mi ići u London."

"Pa i Kimber je u Washingtonu!"

"Washington je blizu, London je na drugom kontinentu!"

Suzila sam oči. "Tata bi mi dopustio."

Izgledala je kao da ju je spičila munja. "Britt..."

"Nije ni važno", promrmljala sam i ustala sa stolice. Žustrim korakom kako me ne bi sustigla sam pošla prema hodniku i izletjela iz kuće.

Glupačo, prekorila sam se. Nisam trebala spominjati tatu. Kako sam glupa, Isuse... Uzdahnula sam i prošla rukama kroz kosu nekoliko puta.

Što sam drugo trebala očekivati? "Oh da Britt, slobodno se ti prijavi... ako pobijediš odi u London... nema veze, mogu ja sve i sama..." Da bar. Nije mi ni dopustila da joj sve do kraja ispričam.

Od bijesa sam šutnula kantu za smeće i dobila pogled pun neodobravanja od gospođe Kirby. Ignorirala sam ju i nastavila hodati. Nisam čak ni znala kamo sam išla, samo sam... hodala.

Kad mi je mobitel zazvonio skočila sam pola metra u zrak od straha. U jednom trenutku je sve tiho, a u drugom - I'm a Baribe girl, in the Barbie world! Meg mi je opet prčkala po postavkama... ubit ću ju.

"Halo?" promrmljala sam. Nisam čak ni gledala tko je zvao.

"Britt! Hvala bogu... Adrian je. Čuj, završio sam u pritvoru... opet... i nema tko doći po mene pa ako bi mogla... ti?"

"Opet!?" uzdahnula sam. "Dobro, eto me za petnaest minuta."

"Joj hvala ti!" uzviknuo je.

Spremila sam mobitel u džep i uputila se nazad prema kući. "Idem s Meg i Amber", rekla sam mami kad sam došla pa uzela ključeve i izašla jednakom brzinom kojom sam i ušla.

Iskreno govoreći, ni ne znam kako sam stigla do policijske postaje. Bila sam toliko razočarana, tužna i bijesna u isto vrijeme da sam se samoj sebi čudila što nisam skrivila nesreću.

"Hej, evo Spiderice!" isti onaj zgodni tip od prošli put se nasmijao kad sam mu prišla.

Ignorirala sam cerekanje njegovog prijatelja i objasnila da je moj u pritvoru pa me pustio dalje nakon temeljite pretrage kako bi se uvjerio da ne nosim nikakvo oružje. Brzo sam hodala, zastala na pultu da objasnim isto što i onom tipu pa me gospođa za pultom pustila dalje. Onda sam još razgovarala s istim onim policajcem od prošli put i popunila papire dok sam čekala Adriana. Ovoga puta sam morala platiti.

Za pet minuta smo bili u mom autu.

"Zašto si opet završio u pritvoru?" upitala sam ga trudeći se da zvučim što vedrije. Nisam željela da primijeti da nešto nije u redu i da zapitkuje jer nisam bila raspoložena.

"Jer sam se na javnom mjestu potukao s Benom", odvratio je zureći kroz prozor.

"A zašto si se na javnom mjestu potukao s Benom?" upitala sam pomalo zbunjeno.

Šutio je neko vrijeme kao da se premišlja hoće li mi odgovoriti ili neće. "Parkiraj ovdje", promrmljao je pokazavši prstom na stranu ceste pa se, kad sam to i napravila, okrenuo prema meni. "Znaš ono kad želiš nešto tako jako da tek kad to dobiješ shvatiš da si povrijedio ljude oko sebe?"

"Uh, ne baš..." Jer kao klinka nikad nisam željela nešto tako jako. Čak i kad jesam, nisu mi baš mogli priuštiti. "Ali nastavi."

"Pa... želio sam bend", nastavio je. "I dobio sam ga... ali u međuvremenu sam bio takav seronja da nije ni čudo što je Benu puko film... i meni bi da sam na njegovom mjestu. Sam sebe bih najradije sad lupio."