Babysitting My Crush's Brother

11

Nešto nije bilo u redu - osim činjenice da me glava ubijala. Ali imala sam loš predosjećaj da nešto nije štimalo, nešto čudno i nešto što mi se nikako, ni pod koju cijenu neće svidjeti.

Na jedvite jade sam otvorila oči i ustanovila da se nalazim - hvala bogu - u svojoj sobi. Ali, kao što sam rekla, nešto nije bilo u redu.

Prvo što mi je palo na pamet kad sam osjetila nečiju ruku preko svog struka bilo je - oh sranje! Automatski sam zadigla pokrivač kojim smo ja i moj... tkogod da je bio bili pokriveni, odahnuvši kad sam shvatila da smo oboje bili obućeni u odjeću od sinoć. Vratila sam glavu na jastuk i nekoliko trenutaka tupo zurila u strop, pokušavajući se sjetiti bilo čega, ali sve mi je bila jedna velika, crna rupa.

Tek kad se dečko pored mene promeškoljio sam se sjetila da je zapravo bio pored mene.

Ono što je bilo stvarno, stvarno glupo od mene, pogotovo ako uzmemo u obzir činjenicu da mi je taj miris bio odviše poznat, bilo je to da sam već trebala prepoznati osobu pored sebe. Ukočila sam se odbijajući okrenuti glavu udesno. Nisam se željela suočiti s njime iako je to, nažalost, bilo neizbježno.

Adrian je zastenjao i okrenuo glavu prema meni. Ja sam i dalje zurila u strop grizući usnicu toliko snažno da sam osjetila krv.

"O bože..." Ponovio je moj postupak podizanja plahte i odahnho kad je shvatio da se ništa nije dogodilo. Ali tek onda kao da je shvatio da se nešto ipak dogodilo. "Britt!" vrisnuo je i prevalio se s kreveta na pod uz glasan tresak. "Što ti radiš tu?"

Gotovo sam se nasmijala od muke. "Ovo je moja soba", podsjetila sam ga i zabacila pokrivač nogama, spustivši ih na čupavi tepih između Adrianovih raširenih nogu. "Bolje je pitanje što ti tu radiš."

Izgledao je, blago rečeno, kao da su ga moje riječi u potpunosti zbunile, a onda je otvorio oči u šoku. "Nemam pojma", dahnuo je. "Ne sjećam se. Ne mogu se sjetiti..."

Ustala sam s kreveta i preskočila njegove noge te se uputila prema ormaru, odbijajući se pogledati u ogledalo jer sam nekako mislila - prekrižite to, znala sam - da grozno izgledam. "Dobrodošao u klub", promrmljala sam i otvorila ormar.

"Britt?" začulo se kucanje na vratima i uspaničeno sam se okrenula prema Adrianu koji je nervozno gledao malo vrata, malo mene i izgledao kao da bi najradije izletio kroz prozor. "S kim si tamo?"

Napola zaslijepljena suzama od straha, a napola od neugodnosti, gledala sam kako se kvaka polako uz škripanje mrvicu preglasno za moju mamurnu glavu spušta i uskoro su se vrata otvorila, a u moju sobu je banula moja mama. Prizor koji je zatekla izbrisao joj je osmijeh s lica.

Došlo mi je da se sakrijem u ormar i tamo ostanem do kraja života. Izraz na Adrianovu licu dao mi je naslutiti da je i sam razmišljao o tome.

"Britt." Ovo nije bilo pitanje, već upozorenje. Progutala sam slinu zažalivši što se nisam pogledala u ogledalo kako bih vidjela na što ličim prije susreta s mamom čiji je izraz lica odavao zbunjenost i bijes.

"Mama... nije onako kako se čini." Vjerojatno najgora rečenica kojom sam mogla započeti s objašnjenjem.

"Ma nemoj?" moja mama je prekrižila ruke preko prsa šibajući ledenim pogledom Adriana koji je i dalje sjedio na podu i izgledao tako sitnu usprkos tome što je bio i visok i podosta mišićav.

"Da", oprezno sam rekla približivši se nekoliko koraka Adrianu u slučaju da mama krene na njega u naletu bijesa. "Vidiš, mama... Adrian je... tu zato... što... je tu."

Mama je podigla obrve. "A zašto je Adrian tu?"

Počešala sam stražnju stranu vrata savršeno svjesna da je mama odmjeravala moju haljinu koja je bila i prekratka i pre... otvorena. Nezadovoljno je coknula jezikom, ali nije ništa rekla očito čekajući moje objašnjenje.