Novi svijet🔚 Tiskana 📚

12. Poglavlje

Ash

Zabrljao sam.
Žestoko .
Pokušavam se iskupiti ali ništa ne pomaže. Ni hrpe čokolada teleportovanih na brod. Nije mi žao hrpe para potrošenih, novca imam I više nego mi je potrebno a I nemam neke koristi od njega na brdu, ali nisu imali nikakav efekt jer je Camila odlučila da mi pruža tretman šutnje. Zapravo ona šuti a Romero priča za nju.Vrata su obasjana crvenim svjetlom u znak upozorenja.

Romero , gad kakav i jest , ne želi da me pusti unutar moje sobe, kao ni Camila. Tako da sam skoro pola dana proveo sjedeći na podu ispred vrata. Molio , kumio, ali nikakve koristi nije bilo. Pričao njoj ili šutio isto sam dobio.Ona ne odgovara a Romero se pravu lud.

Otac me zvao čisto da mi pokaže nove dame koje su došle i da odaberem jednu za ženu . Nisam mu rekao da sam pronašao moju mudiwu, jer otac je zabadalo i želio bi da se sve njega pita. Sporazum s zemljom je potpisao kako bi ostatak titana našao srodnu dušu , ali ne njegov sin, on je morao da uzme čistokrvnu titanku. Kad sam mu rekao za Camilu , poludio je ,cijeli dan mi pričao o krvnoj liniji o tome kako će mudiwa da zaprlja njegovu lozu. Pričao je o njoj iako je nije upoznao. Već je stvorio tu sliku u svojoj glavi da ona nije ništa više do ona prljavština ispod nokta , koja smeta i kvari izgled ali koje se lako može riještiti. Potrebno je obično čišćenje. A ja sam dobro znao što njegovo čišćenje podrazumijeva. Velika svađa je izbila i napokon kad sam krenuo kući , sretan što ću biti s mudiwom, dolazim i ona me počasti udarcem i tišinom.Zbog čega? Zbog nečega što se zove čokolada. Zbog toga što sam u svom tom ludilu zaboravio da kupim to nešto. A jedino što sam ja imao u glavi jeste da pobjegnem što dalje od oca inače ću da ga ubijem.
Zbog sve te žurbe zaboravio sam na obećanje dato mudiwi I sad ispaštam.
Jadan I pognute glave sjedim ispred svoje sobe.

Mada, ni mudiwa nije bolje izgledala od mene. Pomislio sam da je to zbog toga što sam joj nedostajao , ali sam se sjetio ciklusa i pms-a i još nečega što je spomenula. Na Titanu sam otišao na taj njihov internet i istraživao njeno stanje. Mogu vam samo reći da poslije toga nisam bio ni gladan , niti žedan. Zapravo bilo mi je muka. Zar žene sve to podnose I opet poslije imaju snage da se nasmiju iako znaju da će se to u skorijoj budućnosti opet desiti. Čudesne su.

Mudiwa je izgledala kao da nije WearGen vidjela danima. Kao da je boravila u zatvorenom prostoru bez ikakvog dodira sa svijetom , što je vjerovatno i bio slučaj jer su mi rekli da je niko nije vidio dok nije izašla jesti. I već je tad prijetila da će zbosti nekoga viljuškom , što znači da sam bio tu na krivom mjestu u krivo vrijeme. Možda je opet glad natjera da izađe?

Nesvjesno otvorim omot čokolade i ispod se nalazi smeđa ploča. Primaknem nosu i udahnem. Ugodnog je mirisa. Okrenem i vidim kockice kao porcije. Odlomim red pa jednu kockicu u i stavim u usta.

Iznenadni okus slatkog , kakaa i još nečeg me pogodi. Mmm. Stavim je na jezik i topi se . Polako gutam i uživam u okusu. Nije ni čudo što mudiwa žudi za ovim. Još jednu kocku stavim u usta i veselo promumljam. O da , ovo je odlično.

"Šta to radiš?" iznenada me trzne glas sa zvučnika iznad glave. Otvorim oči za koje nisam bio ni svjestan da sam zatvorio. Pogledam prema kameri nasuprot vrata. Svaka soba može gledati svoj ulaz i ta kamera je samo njegova. Znači Mudiwa gleda šta radim.

Odlomim još jednu kocku i stavim na jezik koji sam ispružio prema kameri i onda ispustim pretjerani uzdah i zatvorim oči. Suzdržavam osmijeh dok čujem kako psuje preko interkoma. Čekam sa strpljenjem da se pojavi na vratima. Dok sjedim uživam u veličanstvenog ukusu.

I nije prošlo malo , vrata se malo otvoriše i ruka proviri kroz prolaz.Prsti se skupljaju i otvaraju.

Univerzalni znak za "daj mi." Pa ja ne bi bio ja ukoliko ne bi iskoristio ovu situaciju.

Stavim kockicu u dlan i jednu u svoja usta.

"Škrtice." reče ona i zatvori vrata. Ja se opet naslonim i nastavim uživati. Čisto blaženstvo.

Pitam se je li već spremna za drugu porciju..

I nisam ni završio s tom misli u glavi kad se vrata širom otvoriše i ja leđima padnem na pod. Ona se pojavljiva iznad mene u tom čudnovatnom izdanju. Iskreno , liči na beskučnika.

Uzima svu čokoladu iz mojih ruku i otrči na krevet , nasloni glavu na jastuk, drugi stavi kod stomaka i sklupča se u položaj fetusa gledajući u zid. Ustanem i popravim odjeću , pokupim torbu s poda u kojoj se nalazi još par čokolada i uđem unutra.

I ono što sam vidio me iskreno šokiralo. Kako je tako mala osoba uspjela toliko nereda da napravi za tako malo vremena. Papira , omota od različitih zemaljskih stvari nema gdje nije bilo. Maramice su oko nje , po podu , u košarici u kutu. Jednu uzima i briše oči ali i dalje gleda u zid.  Bila je tako mala na tom velikom krevetu. Okrenem se i vidim da je gad od Romera umjesto da spusti tv sa stropa , pustio video preko cijelog zida. I ovo što gleda moju mudiwu čini tužnom i meni se to nikako ne sviđa.

"Mudiwa , šta to gledaš?" ali ništa ne dobijam kao odgovor.

"Mudiwa, zašto plačeš i zašto to gledaš ako te čini tužnom?"

"Ali on njega još uvijek čeka, a njega nema." reče i počne opet plakati.

Bacim torbu i odem do nje na krevet. Gurnem sve papire i ostatke hrane na pod. Koljenima se spustim do nje i legnem na bok. Okrenem je sebi i pustim je da plače tako omotana oko mene kao hobotnica. Ja nastavim gledati video dok ona plače i na kraju zaspe.

Poljubim je u glavu i kad video završi vidim da se zove Hachiko. Zid se ugasi i tama nas okruži.

Dok držim bit svog života u rukama proklinjem oca i sve one koji su me udaljili od nje dok je u ovom stanju. Jer ono što sam shvatio jeste da moja mudiwa ne plače. Ona je jaka , psihički i fizički. I ako se ovo dešava jednom mjesečno , ja ću biti uz nju. Nek idu dovraga i otac i planeta i obaveze. Bol ću da podijelim s njom. Čak i ako to bude značilo da će da me udara i baca stvari na mene.

Suze su dobra stvar. Ako ih imate. Suze pročišćavaju dušu i puštaju da dio bola iscuri vani. Suze nisu znak slabosti, već znak snage . Snage da dopustite svima da vide vaše osjećaje.Suze su produkt nemira nakon kojeg nastupa olakšanje. Sretni su oni koji imaju suze da isplaču.

Moja mudiwa će imati priliku da izbaci sve što je muči jednom mjesečno i ja ne želim biti nigdje drugo osim s njom.

Titani rijetko plaču. Prvog kojeg sam vidio da plače ili bar pusti suzu je Red. Izgubiti nekog koga volite , pola svoje duše sigurno ubije sve u vama. Znam kad sam izgubio majku da sam plakao.

Otac nije. On nikad nije bio neki emotivan tip.

Ali moja mila majka. Duša moje duše. Moje srce. Borac. Borila se do kraja života , ali bolest je bila preteška. Izgubiti majku je kao izgubiti zvijezdu vodilju. Neko vrijeme ništa nema smisla. Tu je bila osoba koja vas je tješila kad ste plakali , ljubila kad se niste nadali , grlila u svakoj prilici. Cijeli život je bila tu i jednog dana tijelo ostane a duša ode svom stvoritelju.

Bol je znak da još uvijek imate dušu. Dok osjetite bol onda i znate da ste živi.

Bol za gubitkom majke je ogromna. Niko ju ne može zamijeniti. Majka je jedna. Bol nikad ne ne stane. Uvijek je tu. Svaka bol prođe ,ali bol zbog gubitka majke nikada. Mislim da ni Red-ova bol nikad neće proći. Moja majka je sad negdje u nebeskom prostranstvu. Zamišljam je kako se smiješi jer takvu želim da je upamtim . Nasmijanu. Sretnu. Beskonačnu.