Novi svijet🔚 Tiskana 📚

31. Poglavlje

Camila

Hiperaktivnoj osobi poput mene najgore je bilo ležati na krevetu I puštati druge da je tetoše. Ono njihovo uporno ulaženje u bolničku prostoriju spuštene glave me iritiralo. Svaki nerv u mom tijelu, svaki mišić je treperio od želje da ustanem I potegnem se.

To na moju žalost nije bilo moguće jer sam bila pod budnim okom Romera koji bi javljao svaki moj učinjeni pokret majki kvočki. Ash je postao nepodošljiv. Nema naprezanja, pomjeranja, moje je da dišem I živim. Lucy je dovodio s vremena na vrijeme kad je bilo potrebno je nahranit I tu je posmatrao moje lice I tražio bilo kakve znake bola.

Posmatrala sam prostoriju, zidovi nisu bili bijeli, bila sam okružena virtualnom šumom. Pregledala sam filmova I filmova I većinu vremna spavala jer nije bilo ništa drugo za radit. Peti dan u istok sobi bez pomjeranja činio me ludom.

Vrata se otvoriše i proviri plava kosa moje prijateljice. Sreća zbog njenog novog života bila mi je ispisana na licu svaki put kad bih vidjela tu njenu malu porodicu skupa. Jedan sudbonosni trenutak nas je spojio. Dao mi je prijatelja za cijeli život. Sestru.

"Mogu ući?", upita ona tihim glasom.
"Ako sama ne uđeš ja ću te uvući unutra. Ulazi! Ubij mi dosadu." Kažem ja uzbuđeno zbog toga što imam nekog s kim ću pričati.

Ona uđe I zatvori vrata.
"Kako si? Kako se osjećaš? Jel' te boli šta?", nastavi ona glasnije.
"Daj molim te, mani me toga dosta mi Ash I Romero. Dobro sam. Dovoljno dobro da mogu ustati, ali neki su previše tvrdoglavi."
Pogleda me s osmijehom.
"Dobro si, čim možeš da zvocaš." Reče mi ona, a ja joj pokažem srednji prst.

"Gdje su djeca?", upitam.
"Uživaju, nose ih, igraju se s njima. Bolje im nego kući."
Mi više nemamo kuće, prođe mi kroz glavu.

"Jel' ti žao što smo ostavili sve za sobom I krenuli u nepoznato?", pitam znatiželjno.
"Ni sekunde. Moj dom je tamo gdje su Red I djeca. I tamo gdje si ti. Ne treba mi puno za sreću, malo ljubavi I pažnje I koji iskren prijatelj."
Suza mi krenu niz lice.
"Jebeni hornoni!", kažem joj dok se ona smije.

"Koga lažeš, sebe ili mene?", upita.
"Sebe. Ja sam ipak opaka ženska. Mi ne pokazivamo osjećaje." Odgovorim joj.
"Mila, mislim da se to s majčinstvom sve mijenja."
Odmahnem glavom iako govori istinu.

Vrata se otvoriše naglo I Ash uđe unutra. Pogleda u mene kako sjedim na krevetu I smrknu se. Pogleda u Jenny I klimnu glavom u pozdrav.
"Moraš ležati!", reče I krenu prema tipkama na krevetu.
"Dobro sam, kako si ti? Šta to radiš? Ash, kunem ti se Bogom, dirneš li te tipke... ", moje prosvjede prekinu naglo spuštanje u ležeći položaj.
Suze krenuše jače jer mi je bilo muka od gledanja stropa iznad glave. Muka od kreveta, od ovog užasnog mirisa sterilnog. Bilo mi je muka od svega.

Iznenada se njegovo zabrinuto lice pojavi
iznad mog. "Šta ti je ljubavi? Jesi dobro? Trebam li zvati doktora? Hoćeš... "
"Hoću da se ustanem iz ovog kreveta I to odmah. Iste seknude. Ne zanimaju me tvoji razlozi. Ne zanima me apsolutno ništa. Skloni se.!", kažem krenem ustajati s kreveta. Njegova ruka se pojavi na mojim prsima kao da će da me gurne nazad, ali sam mu podarila svoj najubitačniji pogled I on skloni ruku.

Polako spustim noge na hladan pod I stresem se. Jenny se pojavljiva s papučama I ja se zahvalno nasmiješim.

"Dobro, možeš malo prošetati, ali to je to." Rekao je nezadovoljni Ash. Kako da ne druškane, pomislim u sebi. Na meni je srećom  duga pidžama pa nisam morala strahovati da će neko da mi vidi dupe u onok bolničkoj zavjesi.

Krenem prema vratima u pratnji njih dvoje I sva sretna otvorim vrata. Hodnik mi je izgledao božanstveno jer nije bio ograničen četiri zida. Barem ne kao u onoj maloj bijeloj sobi.

Krenula sam prema restoranu jer su mi se jeli palačinci s Nutellom I orasima. Njam! Nisam radila velike korake pa sam mogla čudi naznake tihog razgovora između Jenny I Ash-a. Romero me pratio zidovima koji su prikazivali vodopade sa Zemlje. Bio je to predivan prizor, tako realističan da nisam bila ni svjesna da sam posmatrajući vodu kako pada stiga do odredišta.

Na ulazu sve glave se okrenuše u mom pravcu I ja dignem ruku u pozdrav I odem da naručim ono što mi stomak, a očito I dijete traže. Bilo mi je dosta one bolničke hrane, neukusne I bez začina. Bila je gora I nekg na Zemlji.

Par klikova I spustim glavu kako bi vidjela kako se pojavljiva pet palačinki presavijenih u trokut s prelijevom odi čokolade, posute orasima I s malim hrpicama šlaga. Već mi je voda krenula na usta. Kad je završilo izvadila sam I krenula na svoje mjesto. Mjesto koje je cijelo ovo vrijeme prazno bilo jer niko nije htio da sjedne na njega. Bilo je pod strogom zabranom Romera.

Dignem pogled s delicije na tanjiru I ugledam Red-a kako stoji pored moga stola. Podigao je obrvu I ja se nasmiješim. Neke stvari se ne mijenjaju.

"Palačinci s Nutellom I orasima." Klimne glavom I za njim ostali krenuše prema CookGenima. Prvi zalogaj stavljam u usta I krene da uzdišem. Tako je dobro. Drugi zalogaj I zatvorim oči, zabacim glavu I uzdahnem. Iznad mene pojavi se sjena I ja otvorim oči samo da bi vidjela ljutitu facu Ash-a kako gleda u mene.

"Te zvukove samo ja smijem čuti."
Nasmiješim se I spustim glavu prema tanjiru dok on sjeda u stolicu do mene I okreće se prema meni. Stavljam još jedan zalogaj I sad namjerno glasnije uzdahnem. On zareži pored mene I ja otvorim jedno oko da bi pogledala u njega.

"Hoćeš probati?", pitam dok nudim zalogaj iz vilice. On odmahne glavom I ja slegnem ramenima I nastavim jesti.
Red sjeda pored I stavlja prvi zalogaj u usta I zažmiri te uzdahnu.

"Zar je tako dobro?", upita Ash. Red nije progovarao nego je nastavio da trpa u usta. Ostali koji su sjedili su skočili I krenuli po svoju narudžbu. Opet ponudim novi zalogaj Ash-u, on kolebljivo otvori usta I zaklopi oko vilice. Tačno se vidjelo kad su okusi eksplodirali unutar usta jer je prije zaklapanja očiju prevrnuo zjenicama I duboko uzdahnuo.

Otvorio je oči I vidjela sam žudnju u njima. Skočio je, uhvatio me za ruku I uzeo tanjir I izvukao me iz restorana I kretao se prema svom cilju.
Njegov cilj je bila njegova soba.

Soba je sad posjedovala I dječiji krevetac, bila je u nijansama roze I imala zid od dječijih igračaka. Mjesti gdje je Lucy stvorena. Osmijeh mi se pojavi na licu, ali je ubrzo nestao nakon što bivam spuštena na krevet I tanjir gurnut u ruke.
Ash je legao pored mene I hranili smo se međusobno dok su njegove ruke lutale niz moje tijelo.

Proslavili smo novi život, novu nadu, novi svijet unutar mene. Proslavili smo sastanak I rastanak I sve što nam je tog trenutka na um palo. Nakon što smo znojni ležali u krevetu nisam mogla da odolim da ne upitam:
"Znači li ovo da sam konačno ozdravila?"
On baci glavu u jastuk. Zatim je podiže I podignu obrvu.
"Naravno da si ozdravila, kako ćeš inače prisustvovati vjenčanju."