Novi svijet🔚 Tiskana 📚

29. Poglavlje

Camilla

Postoje trenuci kad na otvorenom osjećaš klaustrofobiju, kad te kisik guši, kad u najvećoj borbi odustaneš I predaš se. Pa ja nisam bila osoba koja se tako lako predaje.

Borila sam se kroz izmaglicu tame da dođem svijesti. Bila sam budna unutra, iako je tijelo spavalo. Čula sam svaki glas, svaki pokret koji neko napravi, osjetila svaki dodir I pomjeranje kose s čela. Svako stezanje ruke I nježne riječi upućene meni. Sve.

Zadnje čega se sjećam je pucketanje kostiju I zadovoljstva koje je prostrujalo kroz mene zbog tog zvuka. Poslije toga sam pala u tamu iz koje konstantno upadam I izlazim. Bolove ne osjećam, tijelo isto tako nije moje. Ne reaguje na naredbe da se pomjeri, kontakt s njim je nekako izgubljen.

Gledam po ovoj tami u potrazi za tračkom svjetla, ali ništa ne pronalazim. Ništa da mi pokaže put ili da nadu. Kao da hodam u prostoriji bez svjetla  s rukama ispred sebe kako se ne bi zakucala u nešto.

"Camilla!" Pozove me najmiliji glas koji sam čula.

Odjednom se nalazim iznad svoga tijela I posmatram sve u sobi. Vidim sebe kako ležim na bijelom bolničkom krevetu priključena na aparate. Vidim Ash-a kako sjedi u stolici pored moga kreveta s glavom naslonjenom na moju ruku. Vidim starijeg doktora kako sjedi u kutu na stolici dok je vrh puške uperen u njegovu glavu. Zidovi su pokazivali najljepše prizore prirode sa Zemlje I muziku El Condor Pasa - Leo Rojas. Nasmijem se na tren. Romero.

"Camilla!" Opet me pozove onaj glas, ali sam previše zaokupljena svojim izgledom na krevetu kako bi reagovala. Bila sam blijeda, trbuh mi je umotan, noge mlago podignute na jastuke. Na prsima zakačene kojekakve žice, na ču ogromna modrica I kosa jako masna, da sam se trznula na njen izgled.

"Camilla!!", viknu neko I ja se okrenem. Pored mene stajala je, pa više je lebdjela, najljepsa žena koju sam ikada vidjela. Imala je savršeno lice, simetrično, proporcionalno, kao da je zlatni rez po njoj mjeren. Taj božanski omjer koji je dao ljepotu svemu bio je savršeno vidljiv na njenom licu. Imala je krupne plave mačije oči, uramljene gustim,malo tamnijim, trepavicama. Nos mali I prčast, usne bujne, rumene. Bila je više kao kakva božica nego žena. Bila je u bijeloj haljini s bijelim mantilom. Bila je bijela vizija, kao putokaz u ovom mraku.

Vidjela sam da otvara usta, ali nisam registrovala zvuk I dalje zatečena njenom ljepotom.

"Camilla!!! Slušaš li ti mene uopšte?"
"Hmh?" odgovaram zbunjeno.
"Camilla, obrati pažnju na ono što ti govorim. Nemamo još puno vremena."
"Bože, kako si ti lijepa."  Govorim nepovezano.
"Camilla!!!! Pusti se gluposti. Samo ti možeš ignorisati osobu koja te može spasiti život da bi pričala o ljepoti I drugim glupostima. Usredotoči se, molim te. Čak I kao dijete si bila tvrdoglava."

To me trzne iz opsjednutosti njenom ljepotom. Kao dijete? Oprezno se odmaknem od nje. O čemu ona priča?

"Otkud ti znaš kakva sam ja bila kao dijete? Ko si ti uopšte? Bog?"

Ona se nasmija I biserno bijeli zubi se pojaviše. "Bog, ne budi smiješna. Ja sam anđeo. Zar ne vidiš?"

"Otkud znam da nisi džavo u", pokažem rukom od vrha do dna nje, " tijelu anđela. Teško da bi anđeli dolazili meni. Previše sam zla uradila I vidjela da bi bila na dobroj Božijoj listi. Kroz moje prste je previše krvi prošlo da bi neko vjerovao da sam dobra."

"Oduvijek si bila previše pametna za svoje dobro. Ja jesam anđeo. Mnogo tvojih dobrih dijela izbrisalo je loša. Kad god si nekog lošeg ubila, jesi zgriješila, ali si opet spasila mnogo drugih života. Mnogo djece si spasila, mnogo gladnih nahranila iako ni sama nisi imala. Bila si mila prema životinjama koje su Božiji dar ljudima. Uvijek traže od Boga više, a darovi su svugdje oko njih, samo trebaju bolje da pogledaju. Za svaku bolest poslao je travku da je izliječi, za svaki problem poslao riješenje, a za sve ostalo ostavio je starije kako bi prenijeli mudrost na mlađe. Ti, draga moja, nikad nisi bila obična. Tvoje srce nosi dio naše svjetlosti koju tama pokušava uništiti. Iako te grize zlo svijeta, ti ne daš dobroti da umre. Zato naravno da jesi ma Božijoj dobroj listi. Iako ti nisi obični čovjek."

"Nisam? Šta sam onda ja? Ličim na čovjeka, ponašam se kao on. Ako se ne obrijem ličim I na majmuna. Ko si ti I šta hoćeš I jesam li mrtva?", pokažem rukom prema svom dijelu koje tresu elektrošokovima. Ashova zvijer se pojavila pa nestala. Očito vodi borbu sam sa sobom.

"Nisi, ali uskoro ćeš biti ako te brzo ne vratim nazad. Camilla, sjećaš li se da si kao mala mogla da natjeraš cvijeće da cvijeta, da pričaš s životinjama I činiš mnogo čudnih stvari? Sjećaš li se da su te slali psihijatru I da je on govorio da to nije stvarno. To što ti ne osjećaš ništa je zbog toga što si izgubila dodir s onim što čini tebe. Ti si jedna od kćeri Jenaguru, poslanih da štite prirodu i životinje. Greška je učinjena jer si poslana premlada I u nestabilan dom. Camilla, nemam još puno vremena. Taj život što nosiš u sebi je jako bitan za ostatak univerzuma, a pogotovo Zemlje. Vraćamo ti je I tebe nazad, samo je čuvaj I pazi, a ja ću da se obraćam njoj ko I Lucy do sad. Nećeš me moći vidjeti, ali znaj da su kćeri Jenaguru potomaka jako cijenjene I jako inteligentne I vrlo neobične. Upamti to. Nećeš se sjećati većine ovoga kad se probudiš. Poveži se sa svojom prirodom, Camilla. Sve će biti uredu."

I prije nego sam uspjela progovoriti gurne me I ja kao da padam s litice u provaliju. Vrisak napusti moja usta I odjednom otvorim oči.

"Mudiwa!!!", Ash-ov vrisak me trzne I okrenem glavu polako prema njemu. Njegovo lice okupano suzana I djelimično zvjersko gledalo je u moje. Preuzeo je kontrolu nad zvijeri i krenuo da ljubi moje lice. Uhvatio mi je glavu s obje ruke.I spustio čelo na moje.

"Mislio sam da sam te izgubio. Nikad mi više to nemoj uraditi. Nikad. Ne vi to preživio. Ne opet. Moraš misliti na Lucy."

Suhog grla I hrapavog glasa upitam:
"Gdje je Lucy? Kako su Jenny I ostali? Moram do njih." Krenem se dizati uspaničena.

"Ti moraš samo da ležiš. Lucy vrti Romera I cijelu postaju oko malog prsta. Red I ostali su u sobi, pokušavaju da se smire. Red se ubija od krivice što nije uspio da te spasi."

"Nije on kriv. Mogla sam da ih savladam da mi Lucy nije bila u rukama. Mislila sam samo na nju. Bila sam spremna da umrem za nju."

"Ne govori to. Da to više nikad nisi rekla."
Odjednom duboko udahne I stavi ruku na prsa. Oči širom otvorene, lice šokirano, usta otvorena, a nosnice se šire pri svakom udahu. Panika me uhvati I krenem se ispravljati, a on me opet gurnu nazad.

"Šta je bilo?", već kroz vrisak upitam.
"Šta se dešava? Jesi dobro?"

"Osjetiš li to?", upita on.

"Osjetim kurac. Ne osjetim ništa već to I sam znaš. Govori šta je ili ću, tako mi Boga, ustati s ovog kreveta I natjerati te da pričaš."

Kreten mi se nasmija u facu. Pogleda u mene pa u doktora i klimnu glavom da dođe dok ga vojnik prati.

"Ponovi." Samo je to rekao.

"Gospodine, mislim da nema potrebe..."

"Ponovi! Uradi kako sam ti rekao."  Iznervirano reče Ash, a ja samo pomjeram pogled od jednog do drugog.

Drhtavih ruku doktor uzima nešto što liči kao na skener kodova u samoposluzi. Spusti zavoj s moga stomaka I ja šokirano uzdahnem kad ugledam modrice, sad već crno žute, kako boje moj stomak. Istisnu nešto hladno na moj stomak I ja se trznem. Spusti tu spravu na stomak i krenu da pomjera kao da traži nešto. Kružeći stade. I ja pomjerim glavu prema panelu na koji je gledao. Odjednom, sigurno je Romero,  zid preko puta kreveta je reproducirao ono što doktor vidi. I onda me udari, tako jako da mi je izbilo dah, saznanje šta zapravo gledam. Beba. Sobom je odjekivalo kucanje srca, snažno I ravnomjerno.

Beba.

Okrenem glavu prema Ash-u koji zapanjeno gleda u zid. Niz lice mu teku suze, ruka mu je preko prsa dok prstima udata u ritmu srca koje čuje.

"Živo je." Nekako je uspio reći. A onda pao na koljena I prekrižio prste ispred sebe I govorio:

"Hvala ti. Hvala ti. Hvala ti....."

Tijelo mu je drhtalo, ruke ispred njega su treperile. Bio je oličenje slabosti tu na koljenima. Oličenje zahvalnosti. Nikad više nije ličio na čovjeka nego u tom trenutku, uprkos zvijeri u njemu. Bio je ponizan pred Božijim darom.

Spustim ruku na još uvijek vlažni stomak.

"Dobro nam došla, bebo."