Ležala sam u bolničkom krevetu. Otvorila sam oči. Valjda sam spavala.
Pored mene je sjedio Ante i držao me za ruku. Glava mu je bila naslonjena na rub kreveta. I on je spavao.
Kako sam se ja počela pomicati, tako se i on razbudio.
"Ante, šta se desilo? Jesu bebe dobro?", pitala sam uplašeno. Baš kad je krenuo reći mi šta se dešava, doktorica je ušla u sobu.
" Već ste se probudili gospođice? Kako se osjećate?", pitala me doktorica, a ja sam uzvratila protupitanjem.
" Ja sam dobro, ali pustite mene. Jesu li moje bebe dobro? Šta se desilo? Molim Vas recite mi da su curice dobro", uspjela sam nekako prozboriti.
Ante me i dalje čvrsto držao za ruku.
"Smirite se, plodovi su dobro. Niste pobacili iako ste bili jako blizu toga. Prošli ste predpobačajno stanje, ali uspjeli smo spasiti plodove i sada je sve stabilno", rekla je, a meni i Anti su suze krenule niz lice.
" O fala Gospi", prozborio je i zagrlio me čvrsto.
Uslijedile su doktoričine zabrane i naputci.
" Imate jako rizičnu trudnoću, stoga morate prvenstveno mirovati. Svako naprezanje mora biti minimalno ili ga ne smije uopće biti. Zadržat ćemo vas ovdje sljedećih tjedan dana na promatranju kako bi se uvjerili da je sve uredu, a onda možete kući na čuvanje trudnoće".
Pobunila sam se zbog ove poslijednje rečenice jer sam mrzila bolnice iz dna duše. Užasavala sam ih se.
" Ajde šuti tamo, ostat ćeš tu koliko god triba. Ne boj se, ja sam tu s tobom.",nekako me smirio Ante. Doktorica me je još jednom pregledala, a kad smo ustanovili da je sve dobro, Ante je otišao do stana po stvari koje su mi trebale dok sam u bolnici.
Vratio se sa punom torbom stvari.
" Ajme Ante pa neću ostati tu 6 mjeseci. Za tjedan dana idem kući", rekla sam mu kroz smijeh. Samo je slegnuo ramenima i rekao da ne želi da mi išta fali. Nazvao je Adija i otkazao treninge dok sam u bolnici, ali je rekao da će odigrati utakmicu sa Bayerom u za tri dana u nedjelju i da neće ostaviti momčad na cjedilu, pogotovo zato šti je znao da im je ova utakmica jako važna, a on im je bio jako važan igrač.
"Ne moraš ovo raditi Ante, stvarno. Ja sam dobro. Idi i treniraj kako treba, meni tu ne možeš pomoći a tebi će tjedan dana bez treninga štetiti", rekla sam i pokušala ga odgovoriti od njegove zamisli.
" Ma šanse nema, bit ću tu uz tebe kao i uvik. Znan da se plašiš bolnica i neću dopusitit da budeš sama u ovome", odlučno je suzbio moje protestiranje.
I stvarno, ne da nije išao na treninge, nego je cijelo vrijeme bio samnom i kratio mi vrijeme da mi ne bude dosadno.
Igrali smo Čovječe ne ljuti se, Belu i ostale društvene i kartaške igre i pričali puno kao nikada do sada. Moja, po prirodi paničarka, mama je svaka 3 sata zvala da vidi kako sam i šta ima novo. Čak je mislila i doći ali kad je čula da smo zvali Antine sestre Katu i Maru i da one dolaze, odustala je od toga jer nam nije htjela raditi gužvu u stanu. Ona će doći kad cure odu.
S Marom i Katom sam se super slagala, bile su legendarne i predrage.
Voljela sam ih podjednako i obje sam ih doživljavala kao vlastite sestre, ali ipak mi je Kata bila malo draža. Ona je bila više kao Ante, mali zvrk, nikada nije imala mira, dok je Mara bila povučenija i ona "normalnija" u obitelji.
Kada su stigle dan nakon što sam ja završila u bolnici, zajedno su sa Antom završavale sobu za blizanke i pomagale mu, a meni su pružale potporu u bolničkim danima i na tome sam im bila zahvalna. Obožavala sam ih.
To be continued...
A/N : Evo ga, novi dio je malo dramatičniji od ostalih i nadam se da će vam se svidjeti. Veselim se vašim komentarima i ne zaboravite ostaviti vote ako vam se dio dopao. Ljubim vas sve! -S❤
YOU ARE READING
Sjeti se moje ljubavi
Fanfiction"Našli su se, ona u liku anđela i on, đavo kojemu je očajnički bio potreban mir" Sara je studentica 4. godine Prava, buduća odvjetnica i mrzi nogomet. Igrom slučaja, uz pomoć svoje prijateljice Tamare, upoznaje Antu Rebića, nogometaša Hrvatske nogo...
