~ ni vatre ni vode ne boj se
kada te slome samo sklopi oči, zovi me ~
Budući da nam je bolnica bila vrlo blizu od stana, već za desetak minuta smo bili na parkiralištu bolnice.
Ante mi je otvorio vrata i pomogao sa izađem iz auta.
Pomogao mi je doći do ulaza na kojem su nas već čekale spremne sestre i moj ginekolog.
" Ne brinite gospođice, napravit ćemo sve što budemo mogli. U dobrim ste rukama", rekao je doktor kako bi me malo smirio kada je vidio da smo i Ante i ja van sebe.
Posjeli su me u invalidska kolica da ne moram hodati i odmah me odvezli u ordinaciju.
Ante me cijelo to vrijeme držao za ruku i govorio da će sve biti uredu.
Ne znam koga je time više uvjeravao ili smirivao - mene ili sam sebe.
Doktor me je pregledao i zabrinuto me pogledao.
Anti i meni ništa nije bilo jasno.
" Doktore jel sve okej? Zašto je krvarila?", pitao je napokon Ante i prekinuo tjeskobnu tišinu.
" Koji ste tjedan vi?", pitao je sa i dalje zabrinutom facom.
" 27 tt + 2. Sve će biti uredu s bebama, jelda?", odgovorila sam onako uplašeno.
" Počeli ste se otvarati, a to je svakako prerano. Morat ćemo vas hitno zašiti inače bi moglo doći do prisilnog poroda a u tom slučaju bi izgubili plodove, odnosno ne bi preživjeli jer su još nedovoljno razvijeni", rekao je ozbiljno.
" Učinite šta tribate i šta mislite da je najbolje samo spasite plodove.", prozborio je Ante koji je stajao iza mene u stavio ruku na moje rame.
" Ali nakon što me zašijete i to sve obavite bit će dobro?", pitala sam doktora.
" Da. Stavit ćemo vas na infuziju jer ste izgubili puno krvi pa ju mkramo nadomjestiti, ali sa plodovima bi trebalo sve biti uredu. Ono što je bitno je da ćete morati ostati ovdje do poroda da smo sigurni da ništa neće krenuti po zlu", odgovorio je.
Ajme. Ne. Opet faking bolnica. I to dva ipo, skoro tri mjeseca. Odlično. Može li bolje.
Nisam htjela ništa protestirati, znala sam da ovo moram obaviti i pregurati jer želim tu djecu. Nikad si ne bih oprostila da znam da nisam napravila sve da ih sačuvam.
Puno mi je značilo što je Ante tu. Što me je odmah zagrlio i pokazao mi da je uz mene. Da nisam sama
.
" Možemo mi to", rekao je dok me je jednom rukom držao za moju ruku, a drugom pomagao da legnem na bolnički krevet kojim su me trebali odvesti do operacijske sale.
" Okej, sad morate ovo popiti", rekao je liječnik i dao mi neke male ljubičaste tablete kad sam napokon legla.
" Šta je to?", pitala sam sumnjičavo.
Postala sam paranoična.
" Antestezija. Možda ćete imati neke tripove, odnosno možda ćete vidjeti ljubičaste vjerice i slično ali to je normalno dejstvo toga, ne plašte se. Od ovoga ćete brzo zaspati tako da vas možemo na miru zašiti", odgovorio je sa osmjehom.
Zanimljivo. Sad ću još biti i luda.
Popila sam to što sam trebala i stvarno, već sam za nekih pet minuta bila u carstvu snova i bila spremna za operaciju.
" Samo da sve dobro prođe", molila sam se u sebi.
STAI LEGGENDO
Sjeti se moje ljubavi
Fanfiction"Našli su se, ona u liku anđela i on, đavo kojemu je očajnički bio potreban mir" Sara je studentica 4. godine Prava, buduća odvjetnica i mrzi nogomet. Igrom slučaja, uz pomoć svoje prijateljice Tamare, upoznaje Antu Rebića, nogometaša Hrvatske nogo...
