~ lažnim sam osmehom sve svoje strahove skrivala"
Polako otvaram oči i budim se. Percipiram da sam u bolničkom krevetu.
Osjetim neku težinu na svojim prsima i spuštam glavu.
To Ante spava pored mene, odnosno sa glavom na mom krevetu. U snu je valjda prebacio ruku preko mene i spavao tako čvrsto.
Pokušala sam se namjestiti. Očito sam dugo ležala pošto sam se probudila pokočena.
Trudila sam se ne probuditi ga, ali je osjetio čak i moj najmanji pokret i trznuo se.
" Hej sunce, probudila si se", rekao je trljajući oči sneno.
" Jesam, koliko je sati, jel sve dobro prošlo?", pitala sam ga nestrpljivo i znatiželjno.
" Sve je okej, bia je doktor tu maloprije, kaže da je sve prošlo kako triba", odgovorio je.
" Ajde fala Bogu".
" Reka san ti ja da će sve bit dobro, mora bit", rekao je i prinesao moju ruku svojim usnama.
" Jel znaju moji?", pitala sam ga kad sam se sjetila da od sve te panike nisam stigla nazvati mamu i reći joj gdje sam završila.
" Znaju, zva san ih ja. Rekli su da će doć za nekih uru vrimena. Znaju i moji, Kata i Mara su rekle da dolaze da ti krate malo vrime"
Ovo me je razveselilo. Voljela sam te curke i bila sam sretna što ću imati nekog s kim ću moći pričati kad Ante bude morao ići na treninge i ostalo.
Naravno, bit će tu i moji roditelji, ali koliko sam trebala njih, toliko sam trebala i prijatelja uz sebe.
" O pa odlično, onda će se one sa Tamarom upoznati, to će biti dar mar", rekla sam smijući se.
" Ajme meni na tu nevolju san i zaboravija, vas dve u duetu ćete mi pokvarit sestre", smijao se
" Je, da a oni su nježni labudi fala bogu",
" Pa da, skroz su na mene jelda", rekao je na što sam ja doslovno plakala od smijeha.
Inače, da je netko drugi moju priju nazvao nevoljom glavu bi mu odsjekla, ali sam znala da je to Anti od milja i da se njih dvoje dobro slažu.
Tamara je bila ista kao ja, živa vatra. Nikad nije bila od onih tihih koji će ti prešutiti ako joj se nešto ne sviđa, ali je dobra strana bila što u tome nije bila bezobrazna. Bila je ona koja se glasno smije, ne da na svoje, za prijatelje bi i dušu dala a opet ne da da je itko zajebava. I zato sam ju obožavala.
Ante se odjednom ustao i krenuo prema ormaru gdje je stajala neka velika torba.
" Nego, dok si spavala, donia san ti pidžamu i to šta ti sve triba dok si tu, ako ti bude još šta tribalo napiši pa ću pokupit sve posli", rekao je i donio torbu na krevet pa mi pokazivao šta je sve uzeo.
" Ante ovo je pidžama koju sam nosila u prvom srednje, di si to iskopao uopće", smijala sam se kad mi je pokazao prastaru spavaće.
" Šta da. Gle stvarno, a sori", ispričavao se.
" Daj šuti šta ima veze, poslužit će i ova. Hvala ti što si se sjetio uopće, divan si", rekla sam mu i poljubila ga.
Ante se može nekad činiti grub i prepotentan dok ga ne upoznate, ali kad nekog voli upravo ovakvim sitnicama daje do znanja koliko voli tu neku osobu.
Nije od velikih riječi, ali to nije niti bitno. Bitna su djela, a njegova su prema meni predivna.
Pokušala sam ustati i pomoći mu sve to rasporediti u ladice gdje treba, ali me je spriječila užasna bol dolje.
Valjda je to sve još svježe.
" Ma di ti misliš da si pošla", pitao je kad je vidio da pokušavam ustati.
" Pa hoću ustat"
" Da ti nije palo napamet, od sad se ja brinen tu o tebi i nema šanse da se i najmanje naprežeš. Sad mući tamo i tezi", govorio je i slagao mi jastuk ispod leđa da mi bude ugodnije.
" Okej šefe", rekla sam i poljubila ga.
Nije se imalo smisla opirati.
Moj anđeo čuvar me pazi.❤
YOU ARE READING
Sjeti se moje ljubavi
Fanfiction"Našli su se, ona u liku anđela i on, đavo kojemu je očajnički bio potreban mir" Sara je studentica 4. godine Prava, buduća odvjetnica i mrzi nogomet. Igrom slučaja, uz pomoć svoje prijateljice Tamare, upoznaje Antu Rebića, nogometaša Hrvatske nogo...
