~ moja žena praktična, skroz fantastična ~
Kad smo stigli kući, Ante se odmah bacio na slaganje krevetaca.
Između ostalog, Luka je zvao da će doći i ostala ekipa tako da će biti veselo.
Ručak je trebao biti oko 4, tako da smo imali još neka 2 sata.
Stajala sam na vratima dječje sobe i gledala Antu kako to sve vješto sastavlja.
Nije bio jedan od onih muškaraca koji nemaju pojma ni o čemu, koji ne znaju ni sijalicu promjeniti i za sve zovu majstore, nego je većinu stvari mogao popraviti sam i na to sam bila ponosna.
" Au jeben ti mater", jauknuo je kad ga je jedna drvena letvica lupila po glavi jer ju nije dobro zašarafio. Ja sam stajala na pragu sobe i smijala se ko luda.
" Aj šta se ti tu smiješ, dodaj mi onaj čavao pored tebe", rekao je i pokazao na čavao koji je ležao na podu pored praga na kojem sam i dalje stajala.
Dodala sam mi to što treba i otišla se spremati u kupaonu za ručak. Odjednom je Anti zazvonio mobitel koji je bio na stolu u kuhinji.
" Ante, telefon", viknula sam mu jer nisam bila sigurna čuje li ga od buke koju je proizvodila bušilica kojom je pokušavao zašarafiti čavle i šarafe da složi kinderbete.
Nakon par minuta je završio razgovor i došao k meni u kupaonicu.
" Dalić me zva", rekao mi je.
" I šta hoće?", pitala sam nanošeći maskaru na trepavice.
" Reka je da nam treninzi u reprezenzaciji počinju za tjedan dana, sedamnaestog. Utakmica je 21.03. Kakav je plan, jel idemo ranije pa prvo kod mojih ili kako ćemo?" predložio je jer nam se put komplicirao zbog moje trudnoće. Morali smo ići autom zbog čega nam je put dosta duži. Nekih 12 sati nam je trebalo do našeg odredišta.
Dogovorili smo se da ćemo prvo do Imotskog, tamo ćemo ostati par dana, a onda ćemo k mojima u Zagreb, ionako tamo ima treninge.
" A onda ništa, krećemo sutra, jel?", predložila sam budući da smo htjeli neko vrijeme i s njegovima provesti, falili su nam.
" Tribali bi, da. Jel se možeš i stigneš spremit do ujutru?", pitao je.
" Ljubavi pa ti znaš da sam ja svemoguća. Sve ja mogu", rekla sam smijući se a on je samo bacio kiseli osmijeh i prekrenuo očima.
Ekspresno smo se spremili i otišli na ručak s ekipom. Nismo se predugo zadržali, već smo oko 6, pola 7 bili doma.
Ja sam odmah izvadila naše kofere i potrpala osnovne stvari koje su nam trebale. Hvala Bogu da sam često putovala pa sam doktorirala brzo pakiranje.
Već za sat ipo je većina stvari bila popakirana, ostale su samo stvari koje su nam ujutro trebale kao što su pidžame, kaladont, četkice za zube itd.
Ante je, dok sam nas ja pakirala, završavao krevetiće da nam sve bude spremno kad se vratimo jer će nas sljedeći put u ovaj stan ući četvoro. Odlučili smo da ćemo se vratiti tek poslije poroda, jer su ionako kvalifikacije a onda i ljetni praznici koje smo ionako htjeli provesti u Hrvatskoj.
Znači tu smo opet tek krajem osmog, početkom devetog mjeseca, zavisi kad Adi bude tražio da se Ante vrati.
Ante je taman završavao sve, a ja sam uletila u sobu.
" Gotovo, sve je popakirano. Da hoćemo, možemo krenuti točno sad", rekla sam zadovoljno.
" Isuse, volim što si sposobna.", rekao je Ante i poljubio me.
O dragi, ne znaš ni koliko, pomislila sam i nasmijala se.
YOU ARE READING
Sjeti se moje ljubavi
Fanfiction"Našli su se, ona u liku anđela i on, đavo kojemu je očajnički bio potreban mir" Sara je studentica 4. godine Prava, buduća odvjetnica i mrzi nogomet. Igrom slučaja, uz pomoć svoje prijateljice Tamare, upoznaje Antu Rebića, nogometaša Hrvatske nogo...
