~ Bože meni tako malo treba
ispod ovog svetog neba
Topla postelja i
njena oka dva ~
" Čuvaj ju, sine, molim te. I samo ju voli. Puno ju voli. Ona mi je sve.", čula sam tatu kako razgovara sa Antom misleći da radim u kuhinji.
Aha, znači tipični tata - zet razgovori.
I dalje sam stajala u kuhinji i sjedila na elementu naprezajući se kako bih čula šta se to oni domunđavaju.
"Pas mater, mama, jesi baš sad morala upalit jebeni televizor", pomislila sam za sebe jer me je zvuk turskog jezika koji je dolazio iz neke teške sapunjare koju je mama gledala ometao u mojoj namjeri.
Dobra stvar u svemu tome je što nam je stan, hvala Bogu, bio napravljen tako da ništa nije dijelilo kuhinju od boravka, nikakva vrata tako da se sve jasno čulo.
" Ništa ne brinite barba, čuvan je ka oko u glavi. Ništa joj se pored mene živog neće desit. Ni njoj ni dici. A sam Bog zna da ju volin više od sebe, nemate nikakve brige", rekao je Ante i dobio tatin osmjeh i blagoslov.
Nakon tih njegovih riječi suze su mi počele same reći.
U meni su se u tim trenutcima miješali osjećaji ponosa, ljubavi, raznježenosti i zahvalnosti Bogu što imam takvu jednu osobu pored sebe iz koju sam sigurna.
Sredila sam se i duboko udahnula.
Pričekala sam još minutu dvije u kuhinji kako ne bi skužili da sam ih čula od riječi do riječi i odnijela jelo na stol.
Svi smo za ručkom, odnosno večerom šutili, toliko smo bili gladni da se moglo čuti samo lupanje pribora za jelo po tanjurima.
" Skužajte ljudi, ja bi triba sad poć. Požurit ću se, nemojte mi otić prije nego se vratin", rekao je Ante odmah poslije ručka. Bilo je već 20 do 7 i trebao je već krenuti ako ne misli da ga Dalić čeka.
" Nisi ništa zaboravio? Telefon, ključevi i novčanik imaš?", pitala sam ga dok je u hodniku oblačio jaknu i izlazio iz stana.
" Sve je tu. Neću dugo", rekao je i poljubio me pa izletio na ulicu. Taj uvjek negdje leti. Vječito u žurbi.
Mama i tata su ostali još kratko kod nas, cijeli dan su letili po gradu i htjeli su se i oni odmoriti.
" Ma mama bit ću dobro, za Boga miloga nisam invalid, samo sam trudna", rekla sam mami koja se bojala ostaviti me samu u stanu.
Jedva sam ju uvjerila da je slobodna, da sam dobro i da može ići.
" Dobro sunce, ali ako nešto trebaš zvat ćeš, jelda", pitala je stojeći na vratima dok ju je tata već čekao u autu.
" Hoću,mama", obećala sam čisto da ona bude mirna iako mi se ništa nije moglo desiti. U svom sam stanu, u svom gradu.
Nakon što su oni otišli, oprala sam suđe od večere, smjestila se na trosjed i krenula čitati neku knjigu.
U pitanju je bila " Kraljevi burbona" koju je napisala J.R. Ward. Sažetak mi se činio zanimljiv pa sam joj dala šansu. Inače sam vrlo izbirljiva oko izbora knjiga i treba mi valjda čitava vječnost da odaberem nešto što bih poželjela čitati i što me neće smoriti.
Svi su mi rekli da pročitam sve što sam imala u planu prije nego rodim, jer na to poslije mogu zaboraviti.
Elem, čitala sam nekih sat ipo, dva. Knjiga je bila zanimljiva, ali sam ja bila preumorna da održim koncentraciju dovoljno dugo da zapamtim šta sam pročitala prije dvadeset sekundi. Užas znam.
Taman sam ustala pristaviti si čaj, nešto me grlo boljelo, kad se Ante vratio.
Inače njegove kave traju po tri sata kad mu je ugodno, pa me začudilo to što se vratio za samo sat ipo, sat i 45.
" Otkud ti tako rano sunce, jel se šta desilo?", pitala sam ga naslonjena na kuhinjski element sa šalicom u ruci.
" Ma ništa, sve okej, samo san te se poželija pa san požurija kući", rekao je i zagrlio me.
Što bi Toše rekao u tom zagrljaju mogu umrijeti.
YOU ARE READING
Sjeti se moje ljubavi
Fanfiction"Našli su se, ona u liku anđela i on, đavo kojemu je očajnički bio potreban mir" Sara je studentica 4. godine Prava, buduća odvjetnica i mrzi nogomet. Igrom slučaja, uz pomoć svoje prijateljice Tamare, upoznaje Antu Rebića, nogometaša Hrvatske nogo...
