~ tu sam da ti nadu vratim
ako padneš da te uhvatim ~
Zvoni budilica.
Trljam oči i gledam prema satu koji stoji na natkasnom ormariću pored kreveta.
9 ujutro. Pa i nije strašno. Znala sam i više spavati.
Zaključila sam da sam zaspala čitajući one porukice, pošto je bilježnica ležala bačena pored kreveta na podu.
Pokušavam ustati ali me spriječava užasna bol u trbuhu.
" Ma koja si pička materina sad", govorim tiho za sebe jer Ante još spava i ne želim ga probuditi. Kao i obično.
Jedva nekako otkrivam poplun jer sam se valjda tijekom noći toliko vrtila da sam se skroz zarolala u njega.
Nekako sam ga uspjela zbaciti sa sebe, a onda sam osjetila da ležim na nečemu mokrom i ljepljivom, na nekoj tekućini.
Spustila sam pogled da vidim šta je to i skužila da se nalazim, odnosno da ležim u lokvi krvi.
Ovo ne može bit dobro.
" Ante ustaj", rekla sam drmajući ga i trudeći se ostati prisebna, ali mi nije išlo.
" Jebemu mater probudi se", ponovila sam još jednom budući da on nije reagirao. I dalje je spavao kao klada, ni top ga ne bi probudio.
Izgleda da me je nakon drugog puta čuo, pa je samo sneno progovorio " Šta je, šta me budiš? I koliko je uri opće".
" Krvarim, moramo u bolnicu", rekla sam i bila na rubu da zaplačem.
U meni su se mješali osjećaji zbunjenosti, ljutnje a ponajviše straha i paranoje. Šta ako izgubim plodove? Jel ovo nešto ozbiljno? Samo da bebe budu dobro.
" Šta si rekla", rekao je trljajući oči. Očito me nije shvatio.
" Ante krvarim jebote život oblači se, nije dobro", ponovila sam, nekako ustala iz kreveta i pokušala se obući.
" Sereš. Aupičku materinu", rekao je panično kad je pored sebe u krevetu vidio krv.
U sekundi smo se spremili i izletili iz stana.
Ante je gradom vozio kao manijak, doslovno je skoro pokupio neku curu na pješačkom prijelazu koliki je žuro
Iz auta sam odmah nazvala svoga ginekologa koji je radio u bolnici Sveti duh u Zagrebu i koji je vodio moju trudnoću za vrijeme dok smo bili u Hrvatskoj.
Osigurao je da nas odmah prime čim dođem, jer je bio očigledno da sam hitna jel. Tim više što je moja cijela trudnoća bila rizična, sjetimo se da sam već jednom bila u bolnici tijekom trudnoće.
" Malena, bit će sve kako triba. Mora bit. Viruj mi", rekao je Ante vozeći i držajući svoj dlan na mome.
" Nadam se Ante, nadam se", plakala sam i time još samo pogoršavala situaciju ali šta
mogu.
On je i dalje jurio cestom.
" Ante šta ako ja sad opet završim u bolnici", uplašeno sam ga pitala.
Još uvijek sam se panično bojala i užasavala bolnica i svega toga. Razlog znate.
" Ej, nadajmo se da nećeš tribat ostat. Ali ako budeš ja san tu. I uvik san tu. Ne zaboravi to", rekao je i dalje mi čvrsto držeći ruku i dlan i tako me malo ohrabrio.
Da, on je tu.
YOU ARE READING
Sjeti se moje ljubavi
Fanfiction"Našli su se, ona u liku anđela i on, đavo kojemu je očajnički bio potreban mir" Sara je studentica 4. godine Prava, buduća odvjetnica i mrzi nogomet. Igrom slučaja, uz pomoć svoje prijateljice Tamare, upoznaje Antu Rebića, nogometaša Hrvatske nogo...
