Plamen ljubavi- štampana verzija priče

Uvod

NAPOMENA: PRIČA JE PO MALO IZMJENJENA I IMA DODATNA POGLAVLJA. ŽELIM DA ŠTO BRŽE PROĐE OVO VRIJEME IZOLACIJE I BRIGE I DA SE NE PONOVI. VAĆAĆU POGLAVLJA POSTEPENO JER NEMAM DOVOLJNO SLOBODNOG VREMENA DA ODJEDNOM PREBACIM SVE.  UŽIVAJTE...

Ne znam koliko još mogu da držim. Nisam sto posto sigurna ovaj tempo. Mnogo posla mi se nakupilo, ali sam si sama kriva za to. Pregledam fakture i knjigu poslovanja, pa pogledam na sat. Pola tri je, popodne. Moram pod hitno da nađem pomoć oko svega ovoga, inače ću da poludim po cijeli dan zatvorena ovdje. Zaboravila sam da nisam ništa jela, a boca vode na stolu je prazna. Kada je ovako vruće nije mi do hrane, zapravo nije mi ni do čega u posljednje vrijeme. Nekako sam pala u ustaljenu rutinu, monotoniju i to me drži. Nezdravo je, znam, ali proći će, jer sve prolazi pa i to će.

„Anđela, zaboga, hajde izađi bar da jedeš", Maja stoji na vratima i zabrinuto me gleda. Mogla sam stvarno da izađem.

„Stižem za nekoliko minuta. Ne osjećam dupe, a i umorna sam. Samo još nekoliko dana i krenuće renoviranje. Onda ću na godišnji na kom nisam bila... Pa,nikada."

Maja odmahne glavom. Moja drugarica zna koliko sam zapravo duboko u poslu i da nisam spremna nikome prepustiti posao duže od dva ili tri dana. Zna i za mnoge druge stvari koje me koče, ali me ne davi njima.

„Vani je Boris. U tvom selu, izgleda, rastu frajerčine", namigne mi i izađe. Nije da nije zgodan, ali ima i boljih, Maja pretjeruje.

Prikupim sve što sam završila i shvatim da je skoro sve gotovo. Slijedeći put ću ostati duže poslije radnog vremena da sredim bar osnovne stvari, jer me ovo izluđuje, a u zadnje vrijeme sam se stvarno ulijenila. Bar me Boki nije zaboravio.

Nađem Borisa za šankom kako priča s Majom. Da nije vjeren i da Irenu ne voli toliko, Maja bi ga sigurno smotala oko malog prsta. Ona je koketa, ali zna kada da povuče crtu.Maja se zaputila vani ostavljajući me da se sama nosim sa njim.

„Gdje je moja najljepša rodica?", ustane sa stolice i čvrsto me zagrli. Nemam rođenog brata, a on mi je najbliži tome. Obožavam ga. Kako ga nisam dugo vidjela, a nisam ni išla na selo, veoma sam ga se poželjela.

„I meni je drago da te vidim", kažem mu i uzimam kafu, dok on ispija Gorki list. Fuj!!! Jedino piće koje moj stomak ne podnosi.

„Kad ćeš u naš kraj?" Danas je poprilično direktan. Obično okoliša, ali došao je nenajavljeno, pa najvjerojatnije zbog toga. Nadam se da iza toga ne stoji ništa drugo.

„Nisam mislila dolaziti prije tvoje svadbe, a to je za dvije sedmice", iskreno mu kažem.

Zapravo mi se ne ide ranije, a on zna zašto. Kući idem samo kad moram i kad mi mama i tata počnu ludo nedostajati. Sestra mi živi u Njemačkoj tako da me, osim prošlosti, za to mjesto ne veže mnogo. A prošlost, nju sam potisnula duboko u sebe, zaključala unutra i svim silama je držim daleko od sadašnjosti. Nije lijepo vraćati se tamo i otvarati tu kutiju koja sadrži materijala za tri života.

„Nećeš doći da pomogneš s pripremama?"

Nasmijem se na ovo njegovo pitanje. Kao da me poznaje dva dana, a ne čitav život. „Neću. Da si kao sav normalan svijet zakupio svadbeni salon, sad te ne bi toliko boljela glava. Tetka hoće šator na livadi, a Boris, k'o poslušno kuče, samo kimne glavom. Jebemu, ti ko da nemaš jezik!"

Moje rodno mjesto je podalje od grada, pa većina njih ne bi sigurno ni došla. Mogu djelomično to da shvatim, ali opet, ne u potpunosti.

„A ti si se odselila u Banja Luku i boli te briga. Vodiš svoj život, a mene si ostavila samog da se snalazim s onim kokoškama." Znam da misli na žene koje nemaju pametnijeg posla nego gurati nos u tuđi život.

Bili smo nerazdvojni dok nisam upisala treću godinu fakulteta i dok mi moji nisu kupili stan ovdje. Poslije toga sam otvorila svoj kafić, a nedugo poslije toga još jedan. Sad hoću da renoviram prostor i napravim noćni klub. Nije mi žao što sam ovdje krenula ispočetka, ali mi je žao samo što to nisam uradila ranije.

„Sad se ženiš i tvoja mala rodica ti više neće biti ni na kraj pameti." Drago mi je da je našao svoju sreću, kad već ja nisam našla svoju. Zapravo, ta sreća je mene nekako zaobišla prije šest godina, ali više nije ni važno...

„Htio sam da ti kažem da sam pitao Ognjena da mi bude kum i pristao je."

Silom sam progutala kafu koju sam imala u ustima. Kako kafu tako i svoje zadnje misli. Znala sam da će mi prošlost kad-tad zakucati na vrata, ali zašto baš sada? Nisam još spremna za to, još uvijek me boli.

„Zar nije bio nitko drugi?", pitam, a drhtaj mi prođe kroz tijelo od same pomisli da bi ga mogla sresti negdje, a Boris me zove da dođem ranije. O čemu on razmišlja? Zna kako je bilo prije i kakva sam bila nakon raskida s Ognjenom. Ako moramo na svadbu zajedno, ne pada mi na pamet da ga srećem u svom kraju ako ne moram. Znam da su njegovi sredili kuću koju je njegova majka Dobrila naslijedila poslije smrti svoje majke i sad su komšije s mojim roditeljima.

„Znaš da mi je on pomogao oko posla u Austriji i znaš da radim za njega. Sprijateljili smo se u posljednje tri godine i pitao sam ga. Anđela, to je sve iza vas, on je sad vjeren i doći će i Marija sa njim."

Koža mi se sva naježila. Vjeren? Prije šest godina mu to ništa nije značilo. Tada je bilo bolno, a i sad kad pogledam unazad boli me istom jačinom.

„U pravu si. Mogu se nositi s tim." Ne znam koga više lažem, sebe ili Borisa.

„Ti dođi ranije, da se zabavimo malo. On će da dođe dan prije vjenčanja. Možeš ti to, Anđela. Svi smo uz tebe, zajedno s ujakom i ujnom."

Ni tada mi nije bila dovoljna njihova podrška. Zbog njega sam otišla i promijenila svoj život iz korijena. Gorak ukus kafe u ustima me podsjeti na još gorču izdaju.

Boris je nakon ove bačene bombe otišao, a ja sam se vratila poslu. Samo što ga više nisam radila, nego sam pred očima vrtjela slike od prije šest godina.

Ognjen Knežević je bio centar mog svijeta, moj život i sve o čemu je djevojka sa dvadeset dvije godine mogla sanjati. Brižan, nježan i pažljiv... Veoma lijep i zgodan, a povrh svega znali smo se oduvijek.Gusta smeđa kosa i oči boje badema su nešto što ću pamtiti dok sam živa. I kad zatvorim oči mogu jasno da još uvijek vidim njegov lik.

Ne mogu u grudima smiriti srce, niti mogu iz tijela istjerati ovaj pritisak koji me guši. Nisam mogla da pogazim ponos tada, ne bih to uradila ni sada. Boli me ta izdaja.

Opet mi se pojavi ona tupa bol u srcu i duši i još jednom me sustignu uspomene, jer to je sve što mi je ostalo od nas. Samo uspomene nisam mogla da izbrišem, kao ni žig koji je ostavio na meni, označivši me tako kao njegovu vječno. A bila sam spremna na sve...

Poslije njega nitko nije je mogao da dotakne ovo srce od kamena i da zapali ponovo onu vatru u meni. Niti jedan nije uspio da probudi uspavane emocije u meni, niti da popravi štetu koja je za njim ostala. Možda bi se i našao netko ali ja... Ja jednostavno nisam mogla.

Knez, kako su ga svi zvali, se potrudio da ostavi trag u svakom dijelu mene tako da mi vječnost, na koju se kleo, nije dovoljna da izbrišem to.

Možda nisam spremna da ga sretnem ponovo, ali kao što sam uspjela prije šest godina da okrenem leđa svemu, tako ću i sad moći podignute glave proći pored njega. Kako se ono kaže: Ono što nas ne ubije, to nas ojača.

Pa, Kneže, nadam se da si spreman, jer ja sam preživjela...