Plamen ljubavi- štampana verzija priče

Tridesetdrugo poglavlje- Anđela

Kad kažemo život, na šta prvo pomislimo? Na novi dan, na sutra, na ljubav, na prilike, na sitnice koje čine cjelinu i na ljude bez kojih ne možete. Ja kad pomislim na život, prvo se sjetim Ognjena, moje vatre koja me pokreće, pa tek onda dolazi sve drugo za tim. Koliko god to naivno bilo, ja ne znam kako živjeti bez tog čovjeka. Znam kako je preživljavati i to ne bih poželjela ni svom najvećem neprijatelju, pogotovo ne sebi. To je kao da vam nedostaje glavni dio tijela i ne postoji ništa što bi to mjesto popunilo ili tog nekog zamijenilo.

Ono što je mene zapravo mučilo jeste dijete koje Marija očekuje i nikako mi ne da mira misao da dijelim Ognjena s njom. Znam da sam sebična, znam da bih zbog ljubavi koju imamo trebala imati i veći prag tolerancije, ali... Znate kako se u narodu kaže: Koga su zmije grizle i guštera se plaši, a mene su grizle. Dok Ognjen nije otišao i dok juče nisam srela Mariju u gradu, nisam se toliko mučila mislima o tome. vjerojatno je ne bih srela da nisam s Majom otišla do klinike.

To dijete koje raste u njoj je plod veze koju su imali. Možda nije dijete velike ljubavi, ali to ne znači da mu ne trebaju oba roditelja i topli dom, neko ko će ga voljeti bezuslovno, a ja znam da je Ognjen takav čovjek. Osjećam se po malo loše što želim da ga zadržim za sebe bez obzira na sve, što ga želim cijelog bez ostatka i što toliko ovisim o njemu.

Iako se sve svodi na čekanje, pritisak koji je svakog dana sve jači i koji me tjera da se trznem na svaku sitnicu postaje nepodnošljiv, osjetljivost na sitnice koje mi inače ne smetaju je pretjerana i sama sam počela da se povlačim od ljudi. Ne zato što mi smetaju, nego zato što u svemu vidim ono čega nema. Vidim tužna lica, vidim lošu sreću, sanjam čudne snove, a svakim danom se osjećam gore.

One noći dok sam s Ognjenom vodila ljubav, milion puta sam poželjela da u mojoj utrobi raste to zrno ljubavi koje će postati naše omiljeno biće, naš tračak sreće koji će upotpuniti sve ovo što smo izgradili do sad.

To od mene ne čini lošu osobu, samo ženu koja čezne za onim što nema. sam Bog je rekao da ne treba željeti ništa što je tuđe, ali ja sam samo čovjek.

„Hej... Jesi li dobro? Opet nisi jela", nisam čula da je uopšte ušla u ured. Vikendi su najbolji dani za mene. Dođem ovdje u klub, zaokupim se knjigama i poslom, tako da odagnam sve ružne misli. Moram priznati da nisam očekivala ovoliku posjećenost, ali je odlično to što je sve puno. Čak sam morala staviti oglas za još jednog šankera.

„Nisam gladna, Majo. Dobro sam, samo malo odsutna", ona sjeda preko puta mene i zagleda se u moje lice.

„Nemoj da me lažeš više. Dala sam ti više nego dovoljno vremena da mi se otvoriš, a ti samo po mrvicu progovoriš i šutiš cijelo vrijeme i ko zna kuda lutaš", izdahnem i zatvorim oči.

„Znam, samo nemam šta da ti kažem. Volim Ognjena Majo, bez obzira na sve njegove greške i mane. Ovo nas je potreslo i sam mi je rekao da je velika mogućnost da je beba njegova. Zašto lagati sam sebe? Bio je s njom, trudnoća se poklapa sa tim periodom. Ne možemo uraditi ništa osim čekati", slegnem ramenima, ali me guši i sama pomisao da nešto krene po zlu.

„Zašto ne odeš svojima? On će večeras svakako stići. Ja i Nikola možemo sami ovdje da uradimo sve", opet sam slegla ramenima. Ideja mi se učinila sjajnom.

„I hoću. Zovite me ako nešto zapne. Ostaću tamo malo duže", Maja mi se osmehne i ustane pa me zagrli.

„I ti mene zovi ako nešto krene naopako", osmehnem joj se i pokupim svoje stvari u torbu.

Tri nedelje je prošlo od kako sam ga zadnji put vidjela i od kako sam bila na selu. To je ipak moj teren i moje rodno mjesto. Jedna Marija me ne može otjerati.

Vedra je noć, a kraj novembra često donese i jak mraz kao što je ovaj večeras. Ponoć već otkucava dok parkiram auto na uobičajeno mjesto. Vani je upaljeno svjetlo i na travi se presijava inje. Noć jeste lijepa, ali je i hladna.