Plamen ljubavi- štampana verzija priče

Deveto poglavlje - Anđela

Pijana sam, ne mogu da se borim niti sa sobom, niti s njim u ovakvom stanju. Zatvaram oči i tonem u isprekidan san. On me samo gleda, ne progovara ništa, a i ne mora.

On je meni zabranjen, potpuno tuđi. Moj spas i moje uništenje. Moja ljubav i duša koja je silom otrgnuta iz mene. Čujem ga kako me doziva, osjećam njegovu ruku na sebi, dodiruje me, a ja ne želim da se probudim. Još samo malo neka me liječi i onda neka me otruje. Mogu to podnijeti.

Tako mi je lijepo i toplo. Osjećam pod rukom kako mu srce bubnja, drži me uz sebe, brine se o meni. Vjerojatno se neću sjećati ovoga ujutru kad se probudim, ali tako je dobro. Tako poznato i tako moje.

Odjednom mi je hladno i nema više onog opojnog mirisa, onog koji me je obgrlio. Tako miriše moj život. Tako mi treba, nedostaje mi. Još samo malo da usišem njegove blizine, još malo da napojim ovo uvenulo srce i možda nekad opet bude moglo kucati, možda počne živjeti.

Čujem njegov glas, ali toliko sam pijana da ne mogu otvoriti oči. Volim taj hrapav glas i način na koji mi se uvlači pod kožu i miluje me.

„Sad sam tu..."

I trebaš biti tu. Trebaš biti moj, otjerati zlo, sijati zajedno sa mnom, voljeti mene, izliječiti moju dušu, sastaviti moje srce, oživjeti moje tijelo... Ne trebam ja mrvice, trebam cijelog tebe.

Budim se i pomalo dolazim sebi. I u snu još ponekad mogu da osjetim njegov miris kako me obavija i podsjeća na njega. Uvijek je mirisao tako opojno i neodređeno, voljela sam to kod njega. Ne otvaram oči jer hoću još malo da uživam ovako.

Lebdim između sna i jave, čujem korake kroz kuću. Mamin prigušen glas, malog Mišu kako se smije i osjetim miris kafe, ali Ognjenov miris nadjačava sve to. Mislim da sam počela da ludim. Ma ne da mislim, luda sam sto posto.

„Ustaj i pričaj!"

Da li mora baš toliko da se dere, boli me glava, teška sam sama sebi i usta su mi suha od sinoćnje prekomjerne doze votke i vina. Mamurluk me opasno drma i glava mi se raspada. I šta kog vraga radi u mojoj sobi nepozvana!?

„Izađi van, pusti me da dođem sebi", navučem prekrivač preko glave da spriječim sunčevim zrakama da dopru do mene. Neću još da se probudim

„Anđela, ne budi govno. Ustaj, deset je sati. Maja je zvala i pita kad ćeš krenuti po nju. Uzela je haljinu i čeka da joj se javiš."

Zaboravila sam da je danas petak i da treba da budem u stanu do dvanaest sati, a sad vidim da nema šanse da stignem tamo u to vrijeme.

„Javiti ću joj se kasnije, dok nadođem malo sebi", pokušam se još malo zadržati u krevetu, ali sestra je poput malog djeteta. Povuče prekrivač s mene i baci ga na pod.

„Jesi naporna. Ustati ću, pusti me", odbrusim joj, ali ne dižem glavu s jastuka niti otvaram oči. Još uvijek mi je u nosnicama njegov miris, ali ovaj put ne sanjam. Sve miriše na njega.

„Znaš li da te Ognjen sinoć dovezao kući?"

Mamurluk je odmah ispario na ovu njenu izjavu. Prizovem prošlu noć u misli i sjetim se skoro svega. Pili smo mnogo, pjevali, glupirali se, trebali u grad, ali nisam mogla. Već tad sam jedva stajala na nogama.

Ognjen...

Sjećam se da me utrpao u auto...

Ono čega se ne sjećam je kako sam dospjela u krevet, a to da me on dovezao znam. Znam djelomično. Sjećam se da me ugurao u auto nakon što sam ga počastila srednjakom, poslije toga me dozivao. Ne mogu da povežem sve, ne sjećam se. Pa dobro, dovezao me i završena priča. Ne vjerujem da bi mi pijanoj uradio išta, nije on takav tip.