Plamen ljubavi- štampana verzija priče

Dvadesetčetvrto poglavlje - Ognjen

Svaka minuta mi se čini kao godina, a sekunde su kao dani, svaki trenutak je dug i sve više raste moja potreba za bilo kakvim kontaktom s njom. Zadnji put smo se čuli prije nego što sam krenuo i zahvalan sam nebesima što nije nigdje bilo gužve kako uobičajeno zna da bude.

Samo jedan poljubac, da me smiri i da mi pokaže da sam joj nedostajao kao i ona meni. Samo jedan dodir da mi pokaže koliko sam joj potreban i da me uzme pod svoje. Samo male sitnice koje su me pokretale su trenutno najbitnije. Postajem nervozan iako znam da je bespotrebno pa duboko udahnem i okujem se mislima o njoj...

Još samo dvadesetak minuta i tamo sam. Izvukao sam crnu košulju i hlače iz putne torbe i na brzinu se obukao. Već sam nazvao i Stefana i Borisa, a Nemanja mi se nije javio na telefon. Pogledam na sat i vidim da je prošlo devet. U svim onim svojim stvarima potražim telefon i nazovem Dobrilu, da se ne brine. Stigao sam u jednom komadu.

,,Zdravo, Ognjene. Jesi li stigao", postavlja mi pitanje a licem mi se razlije osmeh.

,,Naravno da jesam. Evo me u Banja Luci. Ostalo znaš", nije valjda mislila da ću prvo doći kući? Ni prije nisam radio to. Dok smo se Anja i ja zabavljali uvijek sam prvo dolazio njoj, a posle toga išao na selo. Nikad mi niko nije zamjerio zbog toga jer su bili svjesni da mi je ona sve.

,,Uživajte djeco i pozdravi mi Anđelu. Kad ćeš ovamo?", e to je već malo teže pitanje.

,,Svratiću jedan dan, majko. Sad sam u gužvi, ali vidjet ćemo se prije nego se vratim nazad", zna ona da su se stvari promijenile i neće mi zamjeriti. Kao i svaka majka ima more razumijevanja i poštujem to. Zna koliko mi je važno sve ovo i koliko želim nju nazad.

,,Dođite zajedno, spremiću vam ručak. Ajde sad da ne zakasniš", poklopila mi je slušalicu i ja sam zakopčao košulju uvlačeći je u hlače i obujem cipele. Malo gela i mislim da sam spreman. Jedva čekam da je samo vidim. Tijelo me boli od potrebe za njenom blizinom, a duša vapi da osjeti sve ostalo što je hrani kad se nađemo blizu jedno drugog.

Pola sata kasnije sam ispred kluba i gledam u red ljudi koji čekaju na ulaz. Na ovo nisam računao kad sam došao. Izvadim telefon i nazovem Stefana i kažem mu da sam zapeo na ulazu. Nedugo zatim jedan od muškaraca iz obezbeđenja mi priđe i uvede unutra. Moram joj odati priznanje za ovo. Izgleda veoma otmjeno i moderno, nešto poput onih klubova u koje sam povremeno izlazio u Beču. Mnogo stakla i fenomenalan raspored donjeg dijela ostavljaju bez daha. Muzika je smještena na suprotnu stranu od ulaza i svira nekakav bend. Gužva je, ali iz te mase se pojavi Boris i povuče me za šank gdje su već svi sjedili i uživali u odličnoj atmosferi.

Trebalo mi je dobrih deset minuta da ih sve pozdravim i da odgovorim na nekoliko pitanja, ali imam i ja po neko.

„Stanite, ljudi tek sam došao. Gdje je zvijezda večeri?", nasmiješim se ali i oni zajedno sa mnom.

„Strpi se, morala je da se dogovori nešto s pjevačem i brzo će. U uredu je, ali ne znam da li bi te pustili tamo bez njenog odobrenja", Aleksandra mi objasni i shvatam zašto je tako. Naručio sam piće i svakom sekundom postajao sve nervozniji, zadržala se.

„Pa gdje ste, društvo?", Maja se odjednom stvori pored nas i izljubi se sa svima, osim s Nemanjom, njemu pruži ruku. Mislim da se ovdje nešto dešava, ali trenutno imam važniji problem. S nestrpljenjem sam čekao da Maja završi razgovor sa Aleksandrom i povukao je u stranu.

„Izvini, ali trebam Anju", ona nakrivi glavu i pogleda me ljupko.

,,Večeras je svi trebamo, ali razumijem na šta misliš. Eno je dolazi i budite dobri sad. Nemojte nas samce da ložite i tjerate na blud", ova cura je luda skroz, namignu mi i ode za šank po piće, a ja pogledam u stepenice na kojima je stajala okružena s nekoliko momaka i pored nje je stajao Aco Pejović. Pričali su o nečemu ozbiljnom jer je i ona djelovala isto tako, ali je izgledala nevjerojatno.