Plamen ljubavi- štampana verzija priče

Dvasesetprvo poglavlje- Anđela

Svi oni osjećaji koje sam potisnula onih dana kad sam došla na Bokijevu svadbu su odjednom navrli i počeli da kipe iz mene. Prevara i izdaja, skrnavljenje onog što je meni sveto nikako i nikad ne bi mogla da zaboravim. Različiti osjećaji u meni se miješaju i stvaraju strah, paralizirajući strah, koji me tjera da dignem ruke od svega.

Ognjenove ruke me čvrsto drže, ali više ih ne osjećam kao zaigrane kako su do maloprije bile. One me trenutno štite i drže da ostanem cijela i pribrana. Zaštita koju mi pruža neće biti dovoljna da ovo zaustavi. Njen glas iza mojih leđa mi je natjerao kožu da se naježi i nekakva hladnoća mi se uvukla do kosti.

Da li je moguće da čovjek može biti ovoliko ravnodušan prema nekome koga je smatrao sastavnim dijelom svog života? Nije to mržnja, ne mrzim ja nju, ali ne osjećam ništa osim hladnoće. Ognjen me i dalje drži, ali i napet je, cijela napetost se može opipati rukom i nije baš ugodna. Nikad nisam ni mislila da bi se mogli naći u ovoj situaciji. Nije mi žao što je došlo do nje, ali mi je krivo što je to večeras. Baš kad sam uživala najviše.

„Šta hoćeš?", Aleksandra prva progovori i i vidim koliko je uznemirena. Znam da bi mogla da izbije svađa, ako do toga i dođe privući ćemo publiku. Ja samo hoću da ona ode i da se vratim u svoj mali balončić sreće. Raspršit će ga svojim prisustvom, ona je takva. Nikad ne znaš šta da od takvih ljudi očekuješ i uvijek trebaš biti spreman na sve.

„Htjela sam razgovarati s vama", Aleksandra se nasmije po malo usiljeno. Ognjen ustaje i Stefan zajedno s njim. Strah me odjednom obavi i nešto je poput otrova krenulo da se širi mojim tijelom. Gmizalo mi je ispod kože i uvlačilo se u moje srce.

Da, to je strah od gubitka onog koga voliš više od života. Strah puzi i ledi sve u meni zahvaćajući svaki dio mog bića tjerajući me da drhtim od njega. Ne želim da se bojim, želim da volim. Zar nije bilo dovoljno straha? Trebam sigurnost i ljubav.

„Nemaš ti s nama o čemu pričat. Znaš vrata na koja si ušla. na njih i izađi. Odmah", Ognjenov hladan i prijeteći glas zatreperi kroz noć i njegove ruke se obaviše oko mog tijela. htio bi da me zaštiti od nje, ali ne može, zato daje sve od sebe.

„Kneževiću, nisi pokazivao vrata kad je trebalo, zato sad možeš da šutiš. Htjela sam da se izvinim...", boli me nešto u meni. Nešto mi govori da trebam biti oprezna, loš predosjećaj me pritisnu i jedva udahnem malo vazduha. Udarala je tamo gdje boli najviše, znala je to. Vidjela sam to na njenom licu.

„Možda nisam bio sposoban da ih pokažem. Kristina idi, otiđi odavde jer ovdje nemaš šta da tražiš. Ostavi nas na miru, nama je dobro i bez tebe. Nema mjesta izdajicama među nama", Ognjen i dalje jedini priča s njom. Ne znam šta bi joj rekla.

,,Kako ti kažeš", lice joj je odjednom postalo ozbiljno i nešto me odjednom pokrenulo. Prišla sam joj u nekoliko koraka ne obazirući se na Ognjenove riječi da stanem i da nije vrijedno. Uništila nas je, treba da zna da neke stvari neću moći ni da oprostim ni da zaboravim. Boljelo je i sad ponekad boli. Bole godine koje su prošle, bole i neostvareni snovi, boli život koji sam provela u samoći, boli izdaja...

„Došla si da prospeš još malo otrova? Malo li si štete napravila, zar ne? Mjesto ti nije ovdje, izgubila si svako pravo da mi se obratiš još davno. Bila si mi ono što mi je bila i Aleks. Vjerovala sam ti kao i njoj. A šta si ti uradila? Ubila si me iznutra i sad si nakon šest godina došla da se pravdaš ili ne znam šta već pokušavaš da uradiš", bijes je kolao mojim venama sve ono što sam godinama skupljala u sebi izlazilo je malo po malo na površinu i nije bilo ni malo lijepo. Nisam se obazirala na društvo oko sebe jer mi je bilo najvažnije da njoj kažem šta imam.

„Anđela, moram da ti objasnim šta je bilo", tad sam stvarno planula. Ne znam šta mi se desilo, ali se nisam mogla kontrolisati. Na sve sam ličila samo na sebe ne.