Plamen ljubavi- štampana verzija priče

Četrnaesto poglavlje- Ognjen

Pomalo i nesigurno još uvijek pomjeram usne preko njenih i rukama je čvrsto držim uz sebe. Ne prestajem i ne usuđujem se svoje usne maknuti s njenih. Niti smijem skloniti ruke s nje. Bojim se da je sve ovo samo plod moje mašte i da ću ako otvorim oči izgubiti ovaj osjećaj pripadnosti koji me obgrlio i napokon pronašao.

Ruke sam zavukao u njenu sad već mokru kosu i privijam je uz sebe dok i samo nebo plače nad nama. Kiša više ne pada, sad je takav pljusak da se voda cijedi niz nas dvoje i zapravo me uopšte nije briga za to. Želim ovo i želim da traje što je duže moguće. Njeni tanki prsti su pokupili moju košulju na grudima i čvrsto je stežu. Mogla je da osjeti svaki otkucaj mog srca koje je ponovo postalo živo. Ono kuca samo za nju, zbog nje i zbog nas.

U ovom poljupcu nema erotskog naboja kakav bi se u svakom drugom slučaju probudio, nema ni požude, nego samo čista, neiskvarena ljubav i potreba jednog za drugim. Glasan zvuk grmljavine i sijevanje munje su parali kroz olujnu noć stapajući se sa olujom koja je bila u nama. Bile su skoro identične i obadvije su usađivale dozu straha. Ova vani je prijetila da uništi sav trud seljaka, a ova u nama bi mogla da razori nas dvoje ako ne nađemo način da je kontrolišemo. Nisam samo ja to osjećao i ona je osjećala to.

Njene usne su imale isti ukus kao i prije, samo su sad bile još sočnije zbog gladi koju osjećam za njima. Tako dugo ih nisam osjetio, da nisam spreman da je pustim, ni sad ni nikad. Znam da nam oboma treba vazduh i to očajnički. Prva se odmakla i duboko udahnula. Ne još, još samo malo... I dalje je stajala uz mene, teško dišući, a srce joj je divljački tuklo u grudima prateći ritam mog, kao da su htjeli da nadjačaju jedno drugo. Otvorio sam oči, jer sam morao da je vidim. Dah joj se miješao s mojim, a oči su joj i dalje zatvorene. Disala je teško i isprekidano, a izgledala tako ranjivo i slabašno.

Naslonio sam čelo na njeno i dalje gledajući u njeno lice, strahujući za svoje srce koje je svakim otkucajem prijetilo da iskoči iz grudi i zagrli ono njeno. Jer je i ono isto tako snažno tuklo tražeći isti lijek za svoje rane koje su se u zadnjih nekoliko dana ponovo otvorile. Znam je u dušu i znam da je tako.

Bože, ova njena blizina je tako nestvarna, a ja sam bolno svjestan da je ona samo moja u potpunosti dok traje ovaj trenutak među nama. Moja, cijela duša je pjevala tu riječ koja mi tresla svaki nerv u tijelu.

Oduvijek moja i zauvijek moja.

Dok nas obasjavaju farovi od automobila, nas dvoje stojimo i dalje u tišini, koju narušava tiha zvonjava njenog telefona. Vrlo dobro znam da ga čuje, ali ne miče se i ne otvara oči. Zaledio sam se kad sam vidio suzu koja se stapa s kapima kiše. Tad mi je još jedna oštrica probola dušu i napravila rez u njoj. Ja sam kriv za tu suzu. Ona plače zbog mene, zbog nas, onog što smo bili i onog što smo sada. Takva suza je bila i onog momenta kad je pjevala Poželi sreću drugima, možda je drugi nisu ni primijetili, ali ja sam je vidio. Pjevala je na zahtjev mlade, ali je pjevala meni. Znao sam to po bolu koji je izlazio iz njenog glasa, po pogledu punom tuge, po načinu na koji sam ponovo umirao i kako je srce slabije kucalo. Suza za nas...

,,Srno moja... Živote moj", u ovom trenutku ne prepoznajem ni sopstveni glas, drhtao je, bio i od šapata tiši. Nisam čak siguran ni da li me čula. Toliko toga joj hoću reći i toliko joj imam za priznati, ali riječi nema nigdje. htio sam joj ispričati sve, svaki dan, svaki trenutak, svaku bol, svaku sitnicu koju sam prošao misleći samo na nju. Pričao bi joj koliko puta sam mjesec molio da je pozdravi i ušuška u postelju, pričao bi joj kako sam molio zvijezde da joj život ispune svjetlošću. Pričao bi joj kako su mi dani tekli s njom u mislima i noći prolazile s njenim likom...

,,Ja... Izvini...", stavim prste na njene otečene usne, da je spriječim u namjeri da kaže nešto što ne želim čuti i prekine ovu čaroliju među nama. Svaka izgovorena riječ sad je važna, čak i ona najmanja.