Plamen ljubavi- štampana verzija priče

Dvadesetpeto poglavlje- Anđela

Zašto je uvijek ovako kad mi je blizu? Zašto ne znam na koji način da opišem trenutak u kome smo se našli? Kad me gleda ili dotakne, shvatam zapravo šta je moj svijet i moja svrha. On, sve o čemu jedna normalna žena mašta, je muškarac poput njega. Pažljiv i pun ljubavi, nježan i brižan, razuman i osjećajan... Baš sve...

Vazduh oko nas je treperio ispunjen potrebom i seksualnom tenzijom koja kola cijelo veče. Svakako se mogla osjetiti nekad malo manje nekad malo više, ali mene je razarala. Posle onog u uredu, sve o čemu sam mogla da mislim je krevet i mi u njemu.

Šest godina me nije niko dotakao na taj način. Ja sam pripadala samo njemu i dušom i tijelom. Samo je on imao sve moje. Zadubljena u misli nisam ni primijetila kad smo stigli do hotelske sobe. Pogledi nam se na trenutak poklope dok je otključavao vrata i duboko sam udahnula tjerajući nervozu što dalje.

Ovi zidovi noćas će da svjedoče činu obnavljanja onog što je uništeno među nama, svjedočit će činu spajanja duša u jednu baš onako kako je trebalo oduvijek da bude. Mi smo jedno i ponovo ćemo biti isto, borićemo se za nas i za naše mjesto pod nebom.

Ognjen odlaže ključeve na sto, zajedno sa jaknom i telefonom. Upijam svaki njegov pokret dok mi temperatura tijela raste svakom sekundom. Mislim da mi malo treba da se sama svučem i nasrnem na njega.

Ja i on nikad nismo imali samo seks, kao čin zadovoljavanja potreba. Od samog početka mi smo vodili ljubav, voleli i trebali jedno drugo... Nikad to nije bilo spajanje tijela, jer je to bio natprirodan čin riječima neopisiv, ali svojstven samo nama. Uvijek je bilo posebno. Ali sad dok me gleda ovako gladno i željno, dok iz njegovog tijela izbija požuda i zapljuskuje me u valovima koji me dezorijentišu, želim sve što mogu da dobijem od njega i u bilo kojem obliku.

Već unaprijed znam kako će ovo ići. Ne skidajući pogled s mog prilazi mi i dodirne mi dlanove, samo tim malim dodirom svaki živac mog tijela zadrhti.

Spusti usne na moje i polako ih krene ljubiti, onako samo kako on to zna. Imam osjećaj da sam pamuk, onaj tanki i da pazi na mene kao na njega, da me ne bi rastrgao ako postane zahtjevniji ili povrijedio ako počne grublje.

Prstima krene prema mojim laktovima i ramenima pa zastane na trenutak ne govoreći ništa. Pogledom me liječi i obuzima, dok mi srce tuče u grlu sprečavajući udah i razum da se normalizuju. Ovaj osjećaj postaje toliko žestok da mi se čini kako lebdim.

„Toliko te želim da je to prešlo granicu normalnog. Ovako se niko ne bi smeo željeti, ali ti si moj udah i treptaj, otkucaj mog srca i život moga bića. Ti zaslužuješ sve", prošapće mi uz usne, a njegov vreo dah mi greje i usne i lice. Cijelo tijelo mi potresa groznica potrebe i požude, pomešana s onom količinom ljubavi koju osjećam oduvijek prema njemu. On je moja sigurnost i moj svijet, ono što me održava ovako živom i svakog trenutka pokreće još više.

„Znam", protisnem nekako ne raspoznavajući svoj glas u ovom ludilu u kome plovimo zajedno. On nastavlja da me obasipa poljupcima rukama lutajući po mom tijelu. Samo par trenutaka kasnije haljina se našla oko mojih nogu, a ja u gaćicama i grudnjaku koji su mi neopisivo smetali.

Njegov plamteći pogled prelazi po mojim oblinama, a dlanovi prate isti put, Gubim se u njegovim dodirima i izlivima nježnosti koji su mi nedostajali. Dlanovima na kraju obujmi moje lice i pogleda me onim željnim očima. Znam da su tamne od požude, usne su mu blago rastvorene i sve mi odjednom postaje previše.

„Stvorena si da bi bila moja, Samo ti", on će me uništiti riječima. Uništava me i svojim ponašanjem isto tako, a ne mogu ni da mu odolim ni da mu odgovorim. Jezik mi se svezao i nema šanse da mu izgovorim niti jednu riječ.

„Uzmi sve od mene, ionako je sve tvoje. Ja ne mogu bez tebe", otkucaje srca ovaj put osjećam u grlu i riječi mi zamiru na usnama. Čita mi iz očiju, čita mi iz duše, nemam ja više šta da kažem. Ovo smo ja i on, jedno biće i jedan život.