Plamen ljubavi- štampana verzija priče

Trideseto poglavlje - Anđela

Nije baš da volim kišu, a ovo nebo danas kao da je odlučilo sve svoje kapi da sruči na tlo i nema milosti. Niski oblaci kao da slute nevolju, a u mom stomaku se stvara čvor koji nikad nisam voljela. Kad god bi se desilo da dobijem takav predosjećaj, uslijedilo bi nešto loše. Zatvorim oči pa otplovim u svoj svijet okupan duginim bojama, gdje stanuje čovjek mog života i ljubav obasjava i najsunčaniji dan.

Osjećam se dobro, nakon onog udesa, oporavljam se i spremna sam za posao i obaveze. Danas bi Ognjen trebao otići na posao, pa sam možda i zbog toga u ovom tmurnom raspoloženju. Uživala sam uz njega i u njegovoj pažnji svo ovo vrijeme. Oboje se moramo vratiti životu koji smo vodili prije cijelog ovog cirkusa, a sad vidim da to neće biti lako.

Balončić sreće u koji smo bili ušuškani će se raspasti, a nas dvoje se moramo prizemljiti. Teško ću se naviknuti na to.

„Dijete, što si tako tužna", mama me dozva i okrenem se prema njoj. I sama je bila van sebe dok nisam stala na svoje noge kako treba i povratila kilažu. Vidim joj i nove bore na licu, a u očima samo toplinu, ljubav i opet dozu brige.

„Ne znam, ovo vrijeme tako loše utiče na mene. Hoćemo li popiti kafu? Sad će i Ognjen", ona se osmehne.

„Vratiće se on, nemaš potrebe da se ubijaš toliko misleći o tome. On se tebi uvijek vraća, jer je izgubljen bez tebe, kao i ti bez njega. To je ljubav, ona rijetka i neprocjenjiva", i samo što je to rekla, tata je ušao zajedno s Ognjenom unutra. Bio je spreman za polazak, a ja sam samo mogla da ga gledam i pustim očima da ga što duže upijaju, a srcu da pamti.

Kožna jakna na njemu je imala nekoliko kapi kiše, a kosa je bila vlažna. Svježe je obrijan i samo mu je sekunda trebala da me pronađe pogledom. Tako sam voljela osjećaj povezanosti koji smo imali na taj način, čak bih i zatvorenih očiju mogla da ga nađem.

„Zdravo svima", pozdravi nas ne skrećući pogled s mog. „Jesi li dobro?", to pitanje je počelo da me nervira užasno, ali nisam ništa rekla samo kimnula glavom. Malo su me boljela rebra, ali sve u svemu je bilo odlično.

On se oduvijek uklapao u naše živote, bio je tu‚ kao član porodice, a taj se odnos zaledio u onim godinama koje smo proveli daleko jedno od drugog. I sad kad vidim kako razgovara s mojim ocem, kako sluša moju majku, a moju ruku drži u svojoj nepogrešivo znam da je duša moje duše upravo pored mene.

Nije se dugo zadržao, popio je kafu, a ja sam željela samo da ostane. Nisam htjela da ode, a da ga ne ispratim. Vani je kiša padala kao da je sudnji dan, prohladan vjetar je samo pojačavao osjećaj hladnoće, a nebo se otvorilo. Nije imalo milosti i padalo je kao iz kabla.

„Vrati se unutra, mogla bi se prehladiti, a to ti sad najmanje treba", briga u glasu kipi, a iz očiju mu se izliva tuga. I njemu je žao što mora ići.

„Neće mi biti ništa od malo kiše", glas mi podrhtava, a kontrola nad osjećajima mi izmiče. Ovo je previše, niko se ne smije željeti ovoliko, trebati ovoliko. Glas mi treperi, a oči peckaju.

Zašto ne mogu zaustaviti vrijeme, tako da zamrznem trenutak kada duše jedna drugu drže čvrsto i drhte zbog fizičke udaljenosti?

„Tvoja tvrdoglavost je i vrlina i mana. Volim i jedno i drugo kod tebe sve dok se ne obija meni o glavu", on se smješka, prstima dotiče moje obraze i usne, ostavljajući peckav trag. Koliko god se trudio sakriti tugu, ne ide mu to.

„Nazovi me kad stigneš. Neću rano u krevet", usne spustim na njegove u čedan poljubac svjesna da se nećemo vidjeti danima, sedmicama....

„Hoću. Volim te, srno. Nemoj to da zaboraviš", i tad sam izgubila bitku sa suzama. Drhtala sam od siline ljubavi koja me potresala, a vazduh kao da nije dolazio u moja pluća. Njegove ruke su me obavile kao štit, a ja sam bila blago koje je čuvao u tim rukama. Kao da sam od najtanjeg stakla, najnježnije svile, od paučine Tako sam se osjećala. On me drži, on me čuva, on me voli. On ne diše za mene nego sa mnom, nemoguće je ne voljeti ga.