Plamen ljubavi- štampana verzija priče

Dvanaesto poglavlje- Ognjen

Ljubi me, srno moja, kao da ti život zavisi od toga.

Oživi me, srno moja, tako što ćeš mi ponovo proteći venama. Voli me, srno moja, voli da bi živjeo.

Budi opet moja srna, moj život i moja svjetlo. A sjećanja me proganjaju kao kazna...

Zašto svaka Nemanjina žurka, u ovom slučaju momačka, mora biti u ovom stilu? Svega je previše. Zašto nije okupio nas nekoliko da se napijemo k'o ljudi, ali zato ja kad budem pravio istu uradiću to na svoj način. Jedva čekam taj dan. Tad će moja srna da bude sve ono o čemu sam sanjao.

Izvadim telefon iz đžepa i pozovem je. Ovo je prvi put za dvije godine da sam došao ovde bez nje i osjećam zapravo koliko mi nedostaje. Danas sam je video samo na kratko, jer se ona morala vratiti na ispit, a ja sam imao obaveze u gradu i trebao sam stići na Nemanjino momačko veče. Samo da je dozvolila da ostanem s njom, ali nije.

Telefon joj zvoni do kraja i napokon njen glas s druge strane smiri ovu nervozu u meni.

„Ogi, tuširala sam se zaboga", znam da ovo radi nesvjesno, ali zar je to morala da kaže kad zna da se nismo vidjeli četrnaest dana, dvije sedmice? Ona je neko ko me zapali u trenutku i samo ona može i da ugasi taj plamen u meni.

„Samo mi nedostaješ i nemaš pojma kao mi je ovdje bez tebe", mogu sad da je zamislim kako sjeda na krevet i onom svojom rukom prolazi kroz kosu. Zavoleo sam svaku njenu vrlinu i manu za ove dvije godine, upoznao sve njene navike i prilagodio se svemu što ima veze s njom.

„ Ujutru rano sam tu. A ti ćeš večeras kod Nemanje", radije bi u Banja Luku, ali već unaprijed znam šta će mi reći.

„Srno, mogu li ja večeras kod tebe? Nemanja mi je zadnji na pameti",uzdah s druge strane i tišina. Ponekad tišina među nama kaže mnogo više nego što bi mogli i zamisliti, ali kad nije blizu mene nisam voleo da šuti.

Ako ne mogu da je pogledam u oči i da je dodirnem u tim trenutcima, preplavila bi me panika i misli bi mi se rojile kao lude.

„Ne, ne možeš! Ljudi će pomisliti da smo sijamski blizanci. Ujutru ćemo da pijemo kafu kad ustanem", morao sam se nasmijati na ovo.

Bože kako volim ovu ženu. Mali milion razloga je zašto je tako obožavam. Znam da nisam jedini koji je obožava ovoliko, kod nas ovdje je svi vole. Ima nešto u sebi što ni sam ne znam kao bi objasnio. Ta neka njena crta koju jednostavno svi obožavaju.

U zadnju godinu, odnosno od kako sam kleknuo pred nju i stavio joj prsten na ruku, nas dvoje smo postali mala legenda našeg mjesta. Stariji ljudi su pričali da je naša ljubav nešto najljepše što su ikada vidjeli dok su drugi parovi često puta htjeli da budu poput nas. Sve što mi je trebalo da budem sretan je njen osmeh i zelenilo iz kojeg je isijavala ljubav koju je osjećala prema meni. Ona je na neki način nadopunjavala mene i ne postoji život koji bi mogao da zamislim bez nje. Svega bi se odrekao samo da je ona pored mene. Iz početka je svima bilo čudno kad smo im rekli za našu vezu, ali ubrzo je postalo normalno, da sam se često puta pitao da li je moguće da su se ljudi toliko promijenili.

Ovo je sredina gdje se ovakve stvari ne prihvataju samo tako, ali nas dvoje smo imali očito neku ludu sreću kad u nas gledaju na drugačiji način.

„Mogu li da dođem po tebe", pokušao sam još jednom, ali opet sam znao da nema šanse da će popustiti.

„Danas sam položila poslednji ispit na drugoj godini i cijela dva mjeseca sam isplanirala za nas uključujući i tvoj godišnji odmor i mjesec dana u Beču s tobom. Jedna noć s našim prijateljima ti nije ništa kad u obzir uzmeš sledeća dva mjeseca", srce mi se ispuni toplinom i sve bi dao da sam tu pored nje, da je privijem uz sebe. Ova fizička udaljenost u zadnje vrijeme mi postaje preteška i težina mi se sruči svaki put na grudi kad pomislim koliko mi je daleko i da ne mogu doći donje.