Plamen ljubavi- štampana verzija priče

Treće poglavlje- Anđela

Uh... Kakav dan.

Koliko god se trudila izgledati što opuštenije i što smirenije, moram sebi priznati da me Dobrilino prisustvo višestruko uznemirilo. Sve sam ja to znala prije nego sam krenula ovdje, samo što nisam znala da će biti ovoliko teško. Baš svaka sitnica ima posebno značenje za mene čak i ova mračna soba.

Veoma je kasno, ne mogu zaspati, valjda mi je danas svega previše, a pored toga mi je neopisivo vruće. Pogledam na sat i vidim da je već pola dvanaest. Samo ću kratko da izađem vani.

Onako u pidžami prolazim pored maminih ruža koje imaju jači miris nego danas i smjestim se u tatinu ležaljku. Mnogo je ljepše nego u sobi. Zatvorim oči i osluškujem pjesmu cvrčaka i uživam u toplom povjetarcu koji je nanosio miris cvijeća. Nedostaje mi ovaj seoski ambijent. Voljela sam mnogo ovo mjesto. Volim ga i sad, ali su se mnoge stvari promijenile.

Volim kad me obavije miris pripadnosti i slobode, kad udahnem punim plućima svjež vazduh na kome sam odrasla.

Prije sam i mami pomagala u bašti i tati u vinogradu. Voljela bih da se mogu vratiti i obnoviti svoj život i ponosno stati pred one sitne duše, da im pokažem da nisu uspjeli da me skroz slome. Da im pokažem da sam se digla iz pepela i postala sve ono što oni nisu htjeli da vide od mene, ali postoji još uvijek jedan slomljen dio mene, onaj koji se ne može popraviti niti sastaviti. Znam to, jer sam pokušala. Sama sam htjela da sastavim dijelove, ali nisam mogla, nisam znala kako.

Sjećanja u sitne sate su najgora i najteža. To su ona koja nas i bole i muče, ona koja od nas prave i heroje i slabiće. Svi oni koji nam tada dođu u misli su nam ili razlog sreće ili razlog bola.

A šta on meni daje...?

I nakon svega, on je moj razlog postojanja, nešto što označava mene i sve što sam prošla s njim. Ono što i nakon ovoliko godina nisam mogla ni zaboraviti ni izbrisati. Pamtim svaki trenutak, svaku sitnicu, baš sve... Od našeg prvog susreta,prvog dodira na livadi do posljednjeg susreta na sahrani njegovog oca...

I ta livada... Sjetim se...

„Ti k'o da nisi došla na odmor. Hajde, idemo, momci su već pored izvora.Igraju fudbal." Moja sestra Aleksandra je veoma uporna, a ja čitam knjigu i ne ide mi se.

„Doći ću dok završim ovo. Imam još oko stotinjak stranica."

Ona trže knjigu iz moje ruke i baci je na krevet. „Odma'! Ako ostaneš, nećeš ni doći."

Zna da samo tražim izgovor. Zakolutam očima i ustanem sa stolice,obujem patike i javimo se mami. Ona samo reče da se ne zadržavamo predugo.

„Ide i Kristina sa sestrom. Znaš li da još juri Kneza? Koliku budalu pravi od sebe, nije svjesna. Znaš kad je uopće ne primjećuje!"

Kad je spomenula Kneza upitno sam podigla obrvu. To je onaj momak što mu je mama naslijedila kuću ovdje, a otac mu radi nešto u općini. Bio je sitan i ljepuškast prije nego je otišao u Austriju. Znam da dugo nije dolazio ovdje, skoro dvije godine. Čekao je papire i dozvolu za rad tamo. Bar su tako mama i Dobrila pričale kad sam prošli put bila.

„A ona ne odustaje dok ne ostvari to, je li?"

Ona je laka cura, ružno za reći, ali je tako. Ne osuđujem ja nju, ali nema ništa od toga što spava s kim stigne. Milion puta smo pričale o tome, družimo se otkako znam za sebe. Ljudi ovdje više vode tuđi život nego svoj, a o njoj kruže svakakve priče.

„Velika je zvjerka on za nju. Kladim se da ćeš se izgubiti kad ga vidiš.

Više nije onako sitan i mršav. Sad je i zgodan i lijep."