Očekivao sam gužvu na graničnom prijelazu u Gradišci, ali ne ovoliku. Dugo sam čekao da se raščisti haos, a da je sve bilo kako treba, stigao bih još tokom noći, a ne na doručak. Umoran jesam, ali ni oka ne mogu da sklopim dok se ne uvjerim da je stvarno tu. Ne znam kako da to izvedem, a da ne napravim pometnju.
Bože moj, ne mogu opisati ovaj osjećaj u grudima koji me prati otkako sam ušao u Banja Luku. Što sam bio bliži kući postajao sam nestrpljiviji da je vidim. Nisam siguran koliko je zdravo hraniti se prošlošću, ali ne mogu srcu da naredim da ostane hladno i mirno posebno sad kada znam da u njenom životu nema nikog.
Da li ikad pomisli na nas?
Da li još uvijek ima najljepše oči i najsjajniji osmeh?
Izašao sam iz auta i udahnuo svježinu jutra. Volim da udahnem ovaj čisti vazduh punim plućima, jer me podsjeća na nju. Baš kao što volim ovo mjesto zbog nje. Maloprije sam vidio Miloša i Dragicu, ali ne i nju. Volio bih da jesam.
Da li zato što sam velikom gradu ili zato što rijetko dolazim, ali ovo mjesto mi se svakim dolaskom čini sve manje. Sve se mijenja samo ljudi ne.
„Dobro jutro, dijete moje. Otkud ti? Nisam te očekivala prije petka", majčin glas me trgne iz razmišljanja i pogledam u smjeru njenog glasa.
Mati k'o i svaka druga, jedva dočekala da me vidi. Kako vidim komšinica Zorka će dobiti istegnuće vratnih žila od silnog naprezanja kroz prozor. Ona mora sve da zna, ako ne sazna sama, u stanju je doći pred kuću i da gura nos gdje mu nije mjesto.
„Zdravo, majko. Došao sam da se odmorim malo i da posjetim rodbinu. Dugo se nismo vidjeli, nije valjda da ti nije drago što me vidiš?", jedva prikrivam smiješak.
Radost na njenom licu se vidi na kilometar. „Šest mjeseci, Ognjene.
Šest mjeseci nisi dolazio kući. Ne lupaj gluposti, nego sjedi."
Šest godina nemam razloga da dođem, a šest mjeseci je od Nemanjinog rođendana. Da sam imao razlog došao bih.
Ili mi je trebala hrabrost?
U zadnjih šest godina, sinoć sam prvi put imao želju da sam kod kuće. Želio sam da sam ovdje, baš kao nekada. I sve bih dao da sam bio tu. Da li je moguće da je želja i nakon toliko godina ista?
„A Marija? Gdje je ona?" Znam da mami nije posebno draga, ali ju je prihvatila zbog mene. A kao dobro odgojena i vaspitana po starom sistemu uvijek pita za nju. I mene je odgajala tako, ali opet ja sam muškarac i vremena se mijenjaju.
„Otišla je na ljetovanje sa svojima. Doći će na svadbu", odgovorim joj nevoljko na pitanje i sjednem na stolicu.
Pogledam prema kući Mihajlovića i otpratim majku pogledom u kuću. Ne vidim je, a zbog nje sam nekada dolazio svaki drugi vikend. Tada sam imao i razlog i volju, ali i želju za svim, a sad imam samo nadu da mogu ponovo da je osvojim i da me zavoli kao nekada.
I u trenu me sjećanje saleti...
Već cijeli mjesec skupljam sve moguće informacije o njoj. Anđela Mihajlović, djevojka iz mog komšiluka, pomutila mi ovo malo razuma što imam.
Slagao bih kad bi rekao da je nisam primjećivao i ranije, ali ona je bila mlada, a ja baraba. Nisam siguran kako bi sve to prošlo.
A sada...?
Bože, prelijepa je! Ljepotica kakvu dugo nisam vidio, a od prošlog mjeseca sam kao navučen na nju.
Sreća u svemu mi je što nam je krug društva isti, pa sam se malo raspitao o njoj poslije onog malog incidenta na izvoru. Opet mi je Aleksandra najviše pomogla zajedno sa Borisom. Stanuje u Banja Luci i studira tamo, povremeno dolazi ovdje i najvažnije od svega, slobodna je. Nisam je vidio od onog njenog pada na izvoru, ali ako ćemo pravo nisam ni dolazio kući. Da mi Aleksandra nije rekla da će doći ne bih ni ja još došao. A sad jedva čekam da se pridružim momcima na fudbalu i da je napokon vidim.
