Plamen ljubavi- štampana verzija priče

Dvadeseto poglavlje- Ognjen

Sinoć kad smo se vratili iz šetnje dugo smo razmjenjivali nježnosti i ležali na deki ispred njene kuće. Složili smo se oboje da nam je ležaljka malo uska, ali nismo prespavali vani. Jedva sam se rastao s njom nekad oko dva iza ponoći i došao kući.

Da sam ostao duže, sigurno ne bi mogao da ostanem samo na poljupcima i dodirima, načinio bi je opet svojom, ali još je rano. To će morati da pričeka još malo. Moji prsti su mogli da prepoznaju mekoću njene kože, dlanovi su bili nemirni istražujući je ponovo, ali sve se završava na tome.

Želja za njom i posjedovanjem onog što je moje iz dana u dan sve više raste i postaje sve jača. Ali ljubav koju osjećam svakim trenutkom postaje i veća i snažnija. Volim je toliko da se pitam kako sam živio šest godina bez nje, njenog mirisa i bez njenog dodira?

Ponovo pogledam na sat i vidim da je prošlo skoro tri sata od kako je nema, a meni se čini kao vječnost. Dragica nas je jutros upecala kako se ljubimo u hodniku, tjerajući nas ili u sobu ili vani.

„Djeco, ja sam starija žena, razumijem ja to, ali se sklonite da vas bar ne vidim", ovim riječima je prošla pored nas, a ja i Anja smo se zakikotali kao djeca. Svjestan sam da u dva tri dana ne mogu da stavim godine, ali svaki trenutak je dragocjen.

„Ognjene, telefon ti zvoni već drugi put", majčin glas se začuje iz kuće i požurim unutra. Možda je ona, ali se razočaram kad vidim Igorovo ime na ekranu.

,,Kneže, zaboga, lakše bi čovjek došao do predsjednika nego do tebe", morao sam se nasmijati na ovo.

,,Kaži Igore, gdje gori?", pitam ga i sjednem na stolicu i iz činije uzmem jednu jabuku. Dobrila je jutros nabrala svježe i unijela u kuću.

,,Ja ne dolazim večeras, moram da obavim nešto prije nego što krenemo sutra. Nazvao sam te da pitam mogu li s tobom nazad?"

Zagrizem jabuku i sok iz nje mi se slije niz bradu. Dok se borim sa zalogajem u ustima pokušam mu odgovoriti na pitanje.

,,Hmhammm", to je uglavnom ono što sam mogao reći i pojma nemam što jedem i pričam u isto vrijeme.

„Progutaj to što imaš u ustima ili ispljuni, majke ti pa mi odgovori ko čovjek", pa sam to i uradio.

,,Mislim da znam zašto ne možeš doći, a sutra u osam krećemo pa budi spreman. Ako hoćeš da dođem po tebe reci odmah, kasnije me nećeš dobiti sigurno", znam da se viđa s jednom udovicom koja je nešto starija od njega, ali i on je stariji od mene.

,,Doći ću ja do tebe", tu završimo razgovor i ja se ponovo uputim napolje. Sunce je već prešlo na zapadnu stranu, ali je još uvijek pakleno vruće. Svučem majicu sa sebe i otvorim haubu auta pa provjerim ulje i vodu. Više od stotinu puta sam u zadnjih sat vremena pogledao prema njihovoj kući i pitao se šta ih je zadržalo. Dok sam završio oko auta uspio sam da se zamažem uljem jer sam otvarao i gledao po filtrima. Morat ću na brzinu da se istuširam jer će uskoro početi da pristižu gosti. Ekipa za večeras je mala, ali odabrana. Nas desetak bi trebalo da je tu, ali Igor, Boki i Irena ne dolaze. Moram da se istuširam na brzinu.

Dok sam još bio u sobi mama je pokucala na vrata. Nikad u životu mi nije ušla u sobu bez najave.

,,Sine, došla je Anja kući", umjesto da izađem na vrata ja sam produžio na balkon, ali s njega ne vidim ništa osim njenog auta. Požurim napolje i vidim je kako podiže Mišu i nešto mu govori dok se on smije i ljubi je u obraz. Potom i vidim zašto. Kupila mu je bicikl. To ih je vjerojatno i zadržalo, ali sam u istom momentu osjetio olakšanje.

Anđela je veoma lijepa djevojka i svojom prirodom i iskrenošću vrlo lako privlači ljude oko sebe. Odjednom se velika posesivnost probudila u meni i počela da me guši, nikad se nisam osjećao kao sad. Nikad nisam imao potrebe da osjetim taj žalac ljubomore u sebi jer sam joj uvijek ja bio centar svijeta.