Plamen ljubavi- štampana verzija priče

Prvo poglavlje- Anđela

Okovala me nesigurnost, pomalo i strah, ali ja ne bježim ni od čega. Sve i da hoću, ne mogu. Spremna sam za polazak kući i čekam Maju da joj predam ključ od svog stana.

Ovih nekoliko dana nisam mogla da dišem od obaveza i posla, a sve zbog toga da bi mogla biti odsutna neko vrijeme. Jučer sam stavila oglas da tražim šankera, hoću sve da sredim prije otvaranja, ali prvo mi treba predah. Nitko nije neuništiv, a ja sam u zadnje vrijeme počela da osjećam sopstveni premor.

Ostatak ljeta planiram da iskoristim najbolje što mogu i da napunim baterije.Sedam dana kod kuće i sljedećih sedam u Budvi i to je najmanje što mogu da uradim za sebe. Ovo sam stvarno zaslužila i prvi put mi nije žao zbog toga, još samo da nađem društvo za sebe i spremna sam. Maja je rekla da će mi javiti da li ide sa mnom, a meni je još ostalo da i sestru pitam, ako bude htjela. Ovaj odmor mi je i više nego dobrodošao.

Maja se pojavila pola sata kasnije, ali je bila u žurbi, te je uzela ključ i otišla. Mislim da ćemo se često čuti telefonom jer je ovo prvi put da smo razdvojene, a stvarno smo vezane. Ona mi dođe kao druga sestra. Drugačija je od većine djevojaka naših godina. Zajedno smo studirale pravni fakultet. Divna je i veoma razumna, a mislim da iskreniju osobu od nje u životu nisam upoznala.

Netko sam ko nema mnogo prijatelja, mislim na one bliske ljude s kojima uz jednu kaficu možeš pričati o svemu. Takvi se u današnje vrijeme teško pronalaze. Imam mali krug ljudi oko sebe i znam koliko se mogu osloniti na njih. Tu spadaju Maja, Boris, moja sestra Aleksandra i naravno moji roditelji. Svi ostali su pokazali kakvi su kad je mojim životom prošla oluja koju sam jedva preživjela. Mnogi od njih su jedva dočekali da me vide na dnu i poniženu, a ona druga grupa se radovala mom padu.

Nije budala rekla da ćeš znati koliko prijatelja imaš tek kad ti budu stvarno trebali, a ja sam prije šest godina otkrila koliko zapravo zlobe i zavisti živi u nekim ljudima i do koje granice su spremni ići sa svojim podlostima. Tako da sad u svoj uži krug društva puštam samo one kojima bezuslovno vjerujem.

Znam i da ih je jako malo, ali meni sasvim dovoljno. Naučila sam da se radujem malim stvarima, a prijateljstvo nije među njima. Ono je nešto što stvarno cijenim.

Dok vozim prema selu obožavam da promatram šumska prostranstva i obrise okolnih brda. Očaravajuće je. Kako se približavam svom rodnom mjestu, primjećujem da se naoblačilo, nije mnogo, ali oblaci sa zapadne strane ne izgledaju baš lijepo. Moglo bi da bude i nevremena. Imam osjećaj da se i u meni sprema oluja, a sudeći po pritisku u grudima koji me prati danima, mogla bi da bude razarajuća. Pokušavam već neko vrijeme da potisnem to, ali je jače od mene.

Od onog dana kad je Boris bio kod mene, nešto u meni mi ne da mira. Taj podsjetnik na prošlost me uznemirio, Uhvatio me nespremnu na slijedeće događaje i valjda sebi mogu da priznam da me pomalo strah svega.

Ognjena bih srela prije ili kasnije. Mislim, viđala sam ga i prije, ali nikada mi nije prišao niti smo razmijenili ijednu riječ. Nakon one noći sa Kristinom i svega ostalog, to je najbolje što se moglo uraditi. Rane koje su ostale poslije njega nikada neće u potpunosti zarasti. Od mene je napravio ženu koja ne može da voli niti ima želju da bilo kome pruži priliku da spoji slomljene komade ove napaćene duše. Neke stvari se ne mogu popraviti.

Boris mi je nekoliko puta spomenuo da je pitao za mene, ali sam ga, na kraju, zamolila da ga u mom prisustvu više ne spominje. Niti on niti bilo ko drugi. Bilo mi je dosta to što ga sama nisam mogla istjerati iz svojih misli. Nisu mi trebali i ostali da me podsjećaju na njega. Hvala Bogu pa se pridržavaju tog pravila, uključujući i moju mamu koja je jako dobra prijateljica s Dobrilom. Vrijeme je učinilo svoje i postalo je malo lakše, a nešto kasnije sam se navikla na samoću i prazan krevet. Nije prestalo da boli niti će, ali mi je sada lakše živjeti s tim.