Plamen ljubavi- štampana verzija priče

Sedmo poglavlje- Anđela

Okrenem se na drugu stranu i jastukom poklopim glavu. Sunce je visoko i sigurno je prošlo podne, a ja ne pamtim kad sam ovako dugo spavala. Trebalo bi da sam odmorna i opuštena, a ja sam zapravo iscrpljena, emotivno i fizički.

Jučer sam imala težak dan i kako mi se čini ni danas neću imati bolji. Kod Borisa sam se ponijela kao razmaženo derište, a sve što se desilo poslije toga bio je rezultat moje nesposobnosti da ostavim svu prošlost iza sebe. Mislim da je ispravno da priznam sebi da još ne mogu da se riješim svega samo zato što nisam preboljela Ognjena.

I da bi problem bio veći, sinoć sam skroz popustila. Znala sam da stoji iza mene i da je čuo kada sam plakala. Kad sam ga pogledala u oči, svjesno sam mu dopustila da zaviri u odaje moje duše i da vidi ono što krijem i od same sebe. Znam da je vidio koliko sam zapravo slomljena i koliko ga u meni još ima. Sve je mogao da shvati bez ijedne izgovorene riječi. Nitko me ne poznaje kao on...

Sinoć sam završila u nekoj kafani pored ceste, sama za šankom. Lomila samu sebe iznutra potiskujući sve ono što sam osjetila onog momenta kad me je dodirnuo. Imala sam osjećaj da sam jednostavno prodisala i dobila krila, kao da sam se pokrenula... I uplašila sam se toga, te se sada bojim tog njegovog utjecaja na mene. Ako mu se približim još malo slomiti će me opet, a ne smijem to da dozvolim. Samo da prođe Bokijeva svadba i sve će biti u redu, to je još dva dana... Nadam se da ću izdržati toliko.

Zašto je sve moralo da se završi takvom izdajom i prevarom? Nikad mi neće biti jasno i kako je onu noć završio s Kristinom u krevetu niti kako je ona mogla to da uradi???

Dugo sam gledala u inicijale naših imena urezane u koru staroghrasta i jedno maleno srce koje je jedne prilike Ognjen izrezbario. Opet samotplovila daleko u prošlost...

„Šta ako netko jednom posiječe to drvo ili izgori u požaru?", pitala sam ga dok je malim nožem kidao koru i smješkao se.

Tad su već svi znali da smo nas dvoje par i bilo je to veliko iznenađenje, baš kao i Ognjenovi dolasci kući.

„Nema veze. Ti ćeš uvijek biti urezana u moju dušu, to ne može nitko ni da iščupa ni da zapali. Posebno zato što ti to čuvaš. Zauvijek ću pripadati tebi."

Često puta sam u njegovom prisustvu ostajala bez teksta.

„Ognjene, otkud znaš da nećeš sresti neku koja će ti zavrtjeti glavom i koju ćeš voljeti više nego ikog do sad?", ježila sam se od te pomisli. Zaljubljena sam kao luda u njega i volim ga kao nikog, samo što mu to još nisam rekla. Rano je.

„Ne postoji šansa da se to desi. Jer već postoji ta koju neizmjerno volim i nema šanse da postoji neka koja bi mogla da je istjera iz mene", licem je okrenut prema meni i samo nas malo dijeli od poljupca. Gleda me u oči, prožima me njima i vidim svoj lik u tom pogledu.

„Ognjene", hoću da me poljubi, ali on se ne miče.

„Volim te, srno", i samo tako, nježno poput leptirovih krila, spusti usnena moje i rastopi me i riječima i djelom.

Voli me... I vjerujem mu.

Samo što sam mu tad vjerovala baš sve, ali sad vidim da ipak nisam nezamjenjiva. Sve što je bilo moje, sad pripada drugoj ženi. Ja sam samo ono što je nekad bilo, njegova prošlost, njegova bivša... A on je moje sve, još uvijek...

Znam da kasnije imamo žurku kod Nemanje u kafani i nadam se da će i Aleksandra ići sa mnom. Ne mogu ih cijelo vrijeme izbjegavati, a danas imam i druge obaveze. Skoro sam zaboravila na Maju i posao koji me čeka kad sve ovo prođe i kunem se da jedva čekam ponedjeljak i da se zaputim na more. To će mi biti najbolji odmor u životu, a nakon svega ovog i prijeko potreban.