Danas sam s gradilišta došao ranije. Kiša pada pomalo od jutros i nije nam dala da nastavimo sa poslom. Pokajao sam se što nisam otišao na odmor. Nisam dugo bio kod kuće, a Marija, moja vjerenica, je prošli mjesec dolazila ovdje. Kako se bliži Borisova svadba, htio sam da završimo sa poslom do tada. Njemu kumujem i volio bih kada ne bi razmišljao o poslu. Njega neće svakako biti neko vrijeme i drago mi je da se odlučio za taj korak. Irena je divna djevojka i zaslužuju sreću. Bar da je netko sretan, kada nam je sudbina dodijelila različite karte.
Iako sam Mariju zaručio prije pola godine, a zajedno smo godinu i pol, još uvijek nisam spreman na taj korak. Mislim, slažemo se nas dvoje i ide to nekako, ali tu treba onaj poseban efekt. Nedostaje nešto, a to nešto je veliko i mislim da se među nama nikad neće to nešto roditi. Bar ne s moje strane.
Voli me, rekla mi je to, ali baš to nedostaje s moje strane. Te dvijemale riječi nikad nisu izašle iz mojih usta, jer tako nešto ja ne osjećam za nju.
Znam da je njoj od velike važnosti da dođe ovdje i da pobjegne iz Bosne, ali nisam siguran kako bi to izgledalo da smo svaki dan zajedno. Kao i svako muško, volim lijepu ženu, ali Marija malo pretjeruje po tom pitanju.
Svjestan sam šta nedostaje, ali to moje je nestalo nekad prije i više se nije vratilo u moj život. Zbog svoje nepromišljenosti i gluposti ostao sam bez najvrijednije osobe u svom životu. Milion Marija ne može da zamijeni nju. Moju malu srnu.
I nakon toliko godina zadrhtim kao list kad se sjetim nje. Grudi me zabole, ali ne i duša, jer je nemam.
Sve je ostalo kod nje.
Sve je odnijela sa sobom, i neka je.
To je ono što sam najmanje zaslužio nakon što sam je onako izdao. Volio bih da imam tu moć i da vratim vrijeme, da joj pokažem da sam još uvijek samo njen.
Ne znam šta mi je danas da toliko tjeram sebe da mislim na nju. Zapravo znam... To sjećanje mi je utjeha kad mi na sve strane loše krene. Sjećanje je sve što mi je ostalo od nas. A ona je dio mene koji čuvam od svih, jedino dobro u meni. Ono nešto što krijem od svih i ne dam nikome da dira u to. Samo oni najbliži meni znaju šta označava ovo malo stilizirano slovo 'A' na mojoj ruci, a i njega većim dijelom skriva remen od sata.
Ali, mali žig na mojoj duši je još dublji i ima veće značenje, skriveno od ljudske zlobe i zavisti.
Tri godine je uopće nisam vidio. Tad joj nisam ništa rekao, a ni sam ne znam koliko puta sam pokušao doći do nje. Boris je štiti od mene, njeni je štite od mene, moji je štite od mene...
Mogao sam ja silom do nje, ali sam se plašio onog što bih vidio. Jedino mi je Aleksandra prije nekoliko mjeseci i to teškom mukom poslala sliku. Pokušao sam da je nađem preko interneta, ali ona ne koristi društvene mreže. Što je pomalo čudno jer ih malo ko ne koristi.
Bio sam dobro pijan kad sam nazvao Aleksandru i pitao je za njenu sliku. Rekla mi je da je ostavim na miru i da pustim prošlost da bude prošlost. Ali drugi dan mi je poslala sliku uz poruku da razumije i da će me ubiti ako budem bilo kome rekao za to. I tad sam vidio ono čega sam se zapravo i plašio. Lijepa je...
Ljepša nego što je prije bila. Promijenila se, ali je to opet ona. Sve moje...
Ne može ona da bude bilo čija, ona će zauvijek pripadati meni... Sebično od mene znam, ali kad je ona u pitanju, ja sebi ne mogu pomoći.
Nisam nikome rekao za sliku, ali sam ubrzo poslije toga zaprosio Mariju. Bez ijednog, volim te i sve si moje.
Nikad joj nisam rekao da je volim. Pa kako onda da se ženim?
Osjećao sam se dužnim da joj pružim takav život, ali ne mogu da se još odlučim za taj korak, nisam spreman... Ne još. Ako i dalje bude isto ovako ja ću raskinuti s njom. Nema potrebe da je zavlačim, a zaprosio sam je zato što sam mislio da će se s vremenom nešto promijeniti. Ako je itko naučio da se neke stvari ne mijenjaju onda sam to ja. Šest godina stojim na mrtvoj točki i vrtim se krug. Svaki dan mi počinje i završava s Anđelom u mislima, a ne s Marijom. Stvarno sam đubre... I sve ovo što mi se dešava je samo moja zasluga.
