Plamen ljubavi- štampana verzija priče

Osmo poglavlje- Ognjen

Zapisano je u vemenu

da smo mnogo jaki bili,

a gde bi nam bio kraj

još da smo se za ljubav borili...

Gledam u Nemanju i pokušavam ignorirati poglede ljudi oko nas. Skoro svi znaju ko smo bili ja i ona. Svatko tko je ikad kročio na ovo mjesto znao je za nas dvoje. Tako je u tim sredinama, ljudi vole da pričaju i nije bitno šta. Ja sam to shvatio na teži način i platio visoku cijenu za to. Kao kazna, svaka riječ pjesme me polako probada i stvara novi pakao oko mog srca. Htio bi da je privučem sebi i pokažem joj da još ima nade za nas i ponovo okusim njene usne. Dok me gledala, gorio sam samo za jedan njen dodir, samo za jedan uzdah... A ona je prošla kraj mene kao da ne postojim, gazeći i ovo malo nade koju sam probudio u sebi.

„Dobro, burazeru... Koji je tebi?", gledam u svog pijanog druga, brata koga nemam i čekam da mi odgovori na moje pitanje. Znam da je ovo namjerno uradio i isto tako znam da je svjestan toga. Nisam ljut na njega, samo me sve ovo pogodilo još jednom iz sve snage. Previše je svega za tako malo vremena. Još da zna kako se osjećam dok mi je ovako blizu...

„Meni? Nijedan. Koji je vama dvoma? Tebi i Anji, ha??? Znaš li ti da mi se svaka dlaka na tijelu digla kad sam vidio kako se vas dvoje gledate maloprije? Ako to nije ljubav, ja ne znam šta je. Kakva Marija i zaruke, jedino lud čovjek može da oženi onu koju ne voli. Vidiš mene, ja sam mislio da sam volio, ali nisam... Samo... Ja samo ne vjerujem da između vas nema ništa, ma kako to glupo zvučalo. Zato sam tražio baš tu pjesmu i ako je suditi po vašim reakcijama dirn'o sam u živac,oboje."

Nisi ti dirnuo u živac, nego u dušu. Očito su i drugi shvatili da mi još nismo završili s nama. Mi nikad nećemo završiti s nama, mi smo vječni. Ni ja ne vjerujem da je među nama ponor koji ne mogu prijeći. Još uvijek se osjećam kao da polažem pravo na nju. Želim nas ponovo i ne zanima me cijena koju moram platiti za to. Samo da se vrati meni. Da ponovo bude moja, da dišemo kao jedno i da živimo kao jedno, da mi svaki dan počne uz nju, da diše za mene, da letim još jednom krilima ljubavi i da gorim u njenom plamenu.

„Nemanja, nije ni mjesto ni vrijeme za to!", ne mogu u ovolikoj gužvi da razgovaram o svom bezvrijednom životu bez nje. Ni sad ni ikad. Iako je mom zadnjem slomu prisustvovao baš on i to ovdje. Tad je malo falilo da se zaputim u Banja Luku i da onako pijan pokucam na njena vrata. Znam da Nemanja zna adresu, a bio sam spreman da je na silu izvučem iz njega.

„Kako ti kažeš, samo nemoj da mi poslije kukaš kad je neki mamlaz pokupi i odvede."

Okrenem se prema drugom kraju kafane i vidim je pored muzičara kako priča s nekim tipom. Ne znam ko je i trenutno mi nije važno. Ona je pijana, nikad je nisam vidio takvu, a on drži ruku na nečemu što nije njegovo. Vidim i kako se naginje prema njenom vratu i nešto još šapće na uho. Skoro da dodiruje njenu kožu, miris sigurno osjeća. Nesvjesno skupljam šake u pesnice i spreman sam da ga rastrgam na komade ako je još jednom dotakne. Moja je, iako nije sa mnom, ona pripada meni.

„Ko je ono?", pitam Nemanju, a on napravi ozbiljnu facu i pokuša da fokusira pogled prema njoj i tom krelcu.

„Oni su iz susjednog mjesta. Knez, nemoj buraz da mi ovdje praviš sranja. Nije mi žao tog kretena nego inventara, nisam baš u mogućnosti da renoviram sad", znao je na šta ciljam, pročitao me. Da li mi namjerno radi ovo? Izaziva me? Popila je dosta, otići će s budalom, a ja ne mogu da ništa uradim povodom toga...

Aleksandra je otišla do nje i nešto joj rekla potom se brzo vratila do nas. „Jedna za hrabrost."

U prvi mah nisam shvatio šta se dešava, ali sekundu kasnije sam stao kao ukopan. Njih dvije su držale mikrofon i pripremale se da pjevaju. Naručio sam sebi kiselu vodu samo zato što večeras ne želim da budem mrtav pijan kada je budem vozio kući. Milom ili silom, ona će ići sa mnom.