Plamen ljubavi- štampana verzija priče

Petnaesto poglavlje - Anđela

Bože, kazni me što želim ono što je tuđe, što mojim venama umjesto krvi teče on. Bože, kazni me, što moje tijelo želi nešto što nije moje i što svakim dodirom želim da to i postane. Bože, kazni ovu dušu što gazi po obećanjima koje je sebi dala samo da bi se ponovo osjetila živom i voljenom. Potreba koja se razlijeva mojim bićem nadvladaće razum i ostaviće me ponovo slomljenu, ako se ovo među nama nastavi.

,,Ognjene, ne radi nam to. Nismo mi više ono što smo bili. Ni ja više nisam ona djevojka ni ti više nisi isti momak", steže me uz sebe, a ja proklinjem svoje tijelo što mi radi protiv razuma. I ne samo tijelo, srce u grudima pravi veći problem. Svakim njegovim dodirom i svakim njegovim uzdahom ponovo otvara svoja vrata ljubavi koja nije moguća. Žar se rasplamsava i ono sto je bilo prekriveno debelim slojem pepela ponovo počinje da gori.

,,Srno moja, samo još malo. Kako možeš da se odupreš ovome što nas ovako čvrsto obavija? Znam da ćeš otići od mene, ali ostani još koji trenutak. Dozvoli nam da samo osjećamo, zaslužujemo to, bez obzira na sve. Samo još malo", ne znam šta bi mu rekla dok mi njegov dah miluje lice. Ovo nisam ja, a nevidljiva sila me tjera da se ušuškam u toplotu njegovog tijela i poželim da se zauvijek nastanim tamo, ne plašeći se našeg sutra. Ne plašeći se ničeg.

Spustim obraz na njegova prsa osluškujući bubnjanje njegovog srca. Lupalo je kao ludo, baš kao i moje. Oboje smo to mogli osjetiti. Mi smo disali kao jedno, živjeli smo kao jedno, mislim da je to nemoguće zaboraviti.

,,Ostavit ću Mariju. Želim te nazad, želim nas nazad. Želim da živim i udišem, ne mogu više ovako. Trebam te", šapuće mi u kosu i spušta usne na nju. Čak i da je ostavi nisam sigurna da bi uspjeli. Mislim da se nikad više ne bi izgradili kao ranije.

,,Ovako je bolje za oboje. Nemojmo raditi nešto zbog čega ćemo se sutra kajati. Ovo što se desilo večeras sačuvaćemo za sebe, kao što čuvamo i ostalo. Ne mogu svoju sreću graditi na tuđim suzama", otrgnem se iz njegovog naručja i sjedam nazad u auto.

,,I ne pomišljaj da ću stati na ovome. Ovaj put neću dozvoliti da se skriješ od mene", nisam kukavica, ali nisam ni Kristina. Ne mogu joj uraditi to, ne mogu od nečijeg života napraviti ono što su drugi napravili od mog. Da nikad nisam upoznala taj ukus izdaje, možda bi se i zadržala ovdje.

Otišla sam, još jednom sam ga ostavila iza sebe. Nije u mojim venama prevara ni laž, nemam ja toliko zlobe u sebi da uzmem tuđe. Ne mogu...

Kad sam parkirala u dvorište i ušla u sobu, na vratima je bila Aleksandra. Gledala je u moju mokru odjeću i nekoliko trenutaka ćutala. Svjesna sam da svi znaju šta se zapravo desilo i da ću ujutru kada ustanem imati mnogo toga za objasniti. Ni sama ne znam kako, ali ću morati. Ne mogu da sakrijem ni trag onog što sam radila. Usne su mi natečene od poljupca, a razmazana šminka i vrijeme mog odsustva takođe nisu na mojoj strani.

„Ima li nešto što želiš podijeliti sa mnom", kratko me pitala i samo sam odmahnula glavom, nemoćna da u ovom trenutku bilo šta kažem. Želim ovo da zadržim za sebe, ali neće ići, znam to.

„Aleksandra, samo izađi i ostavi me na miru. Moram biti sama", moram da razmislim o ovom što se desilo i da nekako vratim stvari u normalu. Znam da pokušavam nemoguće, ali neću samo tako da pokleknem. Seka je otišla, a nekoliko trenutaka kasnije čula sam i njegov auto. Stigao je. Šta da mislim o ovome ni sama ne znam. Kad se samo sjetim ukusa njegovih usana i dodira na mojoj koži cijelo moje biće oživi i toplota mi prostruji venama tjerajući moje izmrcvareno srce da ubrza ritam i da propjeva od sreće. Još mogu da osjetim njegove šake na svojim obrazima, a ukus poljupca ću da pamtim dok sam živa. Ali ja i imam samo to, mrvice od ljubavi i uspomene. Da, ljubio me onako kako on to zna, ali ovog trenutka dok ja svoje misli trošim na nas, u njegov krevet liježe ona. Ona se privija uz njegovo tijelo i njegova koža dodiruje njenu. Ona svojim dodirima briše svaki moj trag s njega, uzima ono što je trebalo biti moje.