Plamen ljubavi- štampana verzija priče

Trinaesto poglavlje- Anđela

Mekoća njegovih usana i toplota tijela koja mi je nedostajala tolike godine grejala me kao toliko da na sebi nisam osjećala kapi kiše. Osjećala sam život u sebi, osjećala sam nas i potrebu da ponovo živim... Vraćao je život u mene tjerajući me da osjećam sve ono što mi znači.

Gledam u mali svijetli trag na svojoj ruci i mjesto gdje je do malo prije stajao mali znak njegove ljubavi i mojih obećanja...

Da li sam to do sad bila slijepa?Nisam!!! U to odbijam povjerovati.

Neko ko je jedva dočekivao vikende da bi me vidio, nije bio onaj Ognjen od malo prije. Srce mi je svakog sekunda postajalo sve tiše i imala sam osjećaj da će se ugasiti.

„Seko... Otvori vrata, ja sam i nema nikog sa mnom", čujem je al' njene riječi ne dolaze do mene. Ne želim nikog da vidim i samo želim da budem sama. Hoću da spavam i da se probudim iz ove noćne more koja me gušila. Gdje su mi suze da mi ublaže ovu bol u cijelom tijelu a ne samo u grudima? Valjda sam još uvijek pod šokom od svega i samo hoću da ovaj osjećaj izdaje nestane.

Oboje su me izdali...

Djevojka koja mi je bila skoro kao i sestra i on...

Čovjek u koga sam gledala kao u Boga, koji me pokretao, čovjek za koga sam živjela, za koga sam spremna dati i poslednju kap krvi, čovjek kog sam voljela više od života... Nisam ga voljela više od života, on i jeste moj život... I upravo je ugašen...

Cijeli dan sam provela u sobi, gledajući naše slike i premotavajući zadnje dvije godine u svojoj glavi. Kristina je stalno dolazila ovdje, često me zvala, razgovarale smo o svemu i svačemu. Bila sam joj jedina podrška u sjebanom životu koji je imala. Pokušavala sam na mnoge načine da joj ukažem na njene greške. Odlično smo se slagale, nikad joj nisam nabijala na nos njene usrane postupke, jer mi se povjeravala o svemu. Često puta sam joj bila rame za plakanje, jer znam kakav je život imala. Roditelji su je napustili dok je još bila mala i ostavili Zorki da vodi računa o njoj i njenoj sestri. Bila mi je skoro isto ono što mi je i Aleksandra. Znala sam da joj je Ognjen bio zanimacija prije nego smo nas dvoje krenuli da se zabavljamo. Bilo mi je neugodno zbog toga, ali sam se iznenadila zbog načina na koji nas je prihvatila. Ili sam bar mislila da jeste. Ona koju sam sestrom zvala mi je zabola nož u leđa uzevši mi ono najvrednije što sam imala. Šta sam sad?

Ni sama ne znam kako bi opisala ovaj osjećaj praznine koji me pekao poput žive vatre i u meni stvarao pustoš i crnilo. Nikad se u životu nisam osjećala praznije niti poraženije. Pogledala sam u slike na kojima smo bili nas dvoje, na svakoj zagrljeni i nasmejani. Sretni.

Sad mi sve to izgleda kao iluzija, čak se i ovo srce u meni steglo i čini mi se da će svakog trenutka da stane. Uzimam kutiju koja je stajala u jednom ćošku sobe i počnem da kupim stvari u nju. Sve što mi je ikad dao sam pokupila u nju. Bilo je tu svega, od plišanih igrački i srca do zlatne narukvice i odjeće. Bijes je odjednom prevladao i to je moja prva reakcija danas. Sa stola u sobi u tom naletu sam rukama zbacila sve. Glasan prasak i moj krik su ispunili sobu i kroz samo nekoliko momenata je neko snažno zalupao na vrata. Nisam se obazirala na to, ali glas je bio njegov. Uspaničen i ispunjen strahom. I potom glasan tresak i vrata su pala. U sobu je ušao on i za njim mama i tata. Klečala sam na sredini sobe u cijelom onom haosu i tad je prva suza iz mog oka kanula na moje koljeno. Prva od okeana suza koje sam tad prosula.

Gledala sam u pod i tačno znam kad je kleknuo pored mojih nogu.

„Da se nisi usudio da me dotakneš, proklet bio", čula sam uzdah svoje majke i suze su mi napokon stale. Pogledala sam ih i iz sveg glasa vrisnula.

„Izađite van i ostavite me na miru. Svi!!! A ti... Gubi se!!!", glas mi je hladan, a tijelo mi se treslo kao da imam groznicu.

„Srno, ne radi nam to...", ustala sam i odmakla se od njega.