Plamen ljubavi- štampana verzija priče

Tridesetčetvrto poglavlje -Anđela

Banja Luka pred praznike vrvi od ljudi, a bezbroj lampica i ukrasa je osvjetljavalo ulice grada. Pet je dana do Nove godine i večeras sam posebno razdražljiva. Moram na posao i nikako da se pokrenem. Ognjen je na putu do mene i čini mi se da mu treba vječnost da se pojavi na mojim vratima. Nikola me već dva puta zvao, mama takođe, a seka je negdje u hotelu i vidjet ćemo se čim stignem do kluba.

Ponovo provjerim šminku, haljinu i frizuru, pa pogledam na sat. Kasni! Poslala sam mu poruku da sam otišla i da ćemo se naći u uredu. Vrijeme koje smo proveli razdvojeni nije donijelo poboljšanje niti mi je pomoglo da donesem odluku koju moram, Neprestano sam razmišljala o nama dvoma, o životu koji živimo, o problemu s kojim se trenutno suočavamo, o bebi koja je na putu, napetosti koja razara oboje i onom što nam slijedi.

Ne mogu promijeniti ono što je bilo, niti mogu znati šta će da bude, samo imam ovaj moment, ove trenutke u kojima nekad vidim samo beznađe, a ponekad i neko svjetlo na kraju koje da nadu. A nada često zna da bude iluzija, ali bar imaš slamku za koju se hvatati kad shvatiš da te ponor vuče dublje i kad sve postane nevažno. Sve odluke koje sam donijela, svjesno sam uradila.

Kad je sudbina kurva sa dvostrukim licem, nema šanse da znaš šta je ispravno, a šta nije. Koja riječ će donijeti olakšanje, a koja otežati ionako komplikovanu situaciju.

Svaki put kada bih na tas vage stavila sebe i Ognjena, našu bezvremensku ljubav, a na drugi tas spustila život i prste sudbine, vagajući sve što smo preživjeli i ono što nas čeka... Nas dvoje gubimo.

Najteže od svega je gledati čovjeka koji mi je sve kako se lomi pokušavajući da od ovog meteža napravi našu bajku kakvu smo oboje sanjali, a sve mu to klizi iz ruku. Voli me toliko da je spreman da napravi nemoguće, a ja ga volim toliko da sam spremna da ga razriješim obećanja koje mi je dao i oslobodim ga od sebe.

Dijete je dar o kome se trebaju brinuti roditelji, oboje... Ne samo majka i povremeni otac, to je stalni posao za dvije osobe. Marija to dijete vidi kao sredstvo za postizanje cilja, a on ga vidi kao dio sebe iako mi nije nikad priznao to, znam da ga baš želi i da će ga voljeti onako kako on to samo umije. Bezrezervno i bez granica.

Moja savjest je isto toliko kriva kao i odgoj... Ja sam u cijeloj ovoj priči neko treći. Ja sam višak, neko ko oduzima oca djetetu, neko ko uzima dio ljubavi koja treba pripasti nekom drugom.

Nisam ja kurva, nisam ni svetica, jednaka sam kao i svi ljudi oko mene. Ne mogu mučiti više ni sebe ni njega, a Marija neće imati milosti, znam da će zahtijevati od njega više nego što joj može pored mene dati, a to dijete će mu djelomično ublažiti udarac.

Život kad dodjeljuje nešto veliko, onda za uzvrat uzima isto toliko.

Maji sam se samo nakratko javila i pronašla Nikolu kako se trudi da za šankom raščisti gužvu. Uletjela sam tu i pomogla mu, tako da sam samo uspjela da popijem mali gutljaj votke prije nego li sam ga uočila među gomilom.

Crna košulja, nekoliko dugmića otkopčana i podvrnutih rukava mu je isticala figuru, a hlače u istoj boji upotpunile kompletan stajling. Kosa mu je dotjerana gelom i stoji malkice podignuta, baš onako kako volim. Duša me boljela od ljepote kojom je bio okupan, boljelo me tijelo od potrebe za dodirom.

Duša mi se na komadiće cijepala kako mi je prilazio odmjeravajući me. Nije bilo razgovora, samo zagrljaj, samo poljubac. Ovako mi pričamo, ovako sve razumijemo. Nije nam bilo bitno gdje smo dok smo razmjenjivali prvi poljubac nakon tri nedelje odsustva. Nije bilo bitno ni šta drugi misle dok puštam da me tako obuzme, a sad bi mu dozvolila sve jer je ovo doživotna doza njega.

„Srno... Boli me koliko si lijepa", suza mi se iskrala i prije nego li sam progovorila.

„Hvala, mili moj", pogledom upijam njegov lik i dlanom mu dodirujem obraz puštajući da me tek izrasla bradica bocka u dlan.