Ovaj vikend mi je umjesto odmora i moje djevojke donio samo probleme i dodatna opterećenja. Volio bih da znam kako je maknuti iz svega ovog i da je vidim nasmijanu kao što je to bila mnogo ranije. Više od svega me boli što mi nije rekla DA kad sam je pitao da se uda za mene. Njoj nikad nisu ni bile bitne stvari poput svadbe od pet stotina uzvanica, a vidim da je ovih dana muči nešto još. Osjetim zid oko nje, koliko god se ona trudila da ga prikrije, on stoji među nama. Pričali smo i o bebi i o Mariji i rekla mi je o čemu su raspravljale na klinici. Marija bi mogla da me ucijeni, ali zna da ću samo brinuti o bebi, to sam joj juče i rekao.
Ne ponosim se s tim što sam hladan prema njoj, ali beba je ono čemu moram prilagoditi naš odnos. Anđela možda razumije moju obavezu, ali znam koliko joj je teško. I ona je samo živo biće i ljubav koju imamo ne može baš da svaki put zacijeli ranu koju joj napravim kad dođem Mariji u posjetu. Prvo sam mislio da laže kad su me zvali da dođem u bolnicu. Međutim, imala je rizičnu trudnoću i mora mirovati. Nema stresa i nema nerviranja, a kad joj je Anđela bila u posjeti, nije joj sjelo. Marija je znala da ne osjećam prema njoj ono što osjećam prema Anđeli i odlično se nosila s tim sve dok nisam dobio drugu šansu s Anjom. Raskinuli smo poprilično bučno, a beba mi nije bila ni na kraj pameti. Sad kad je ipak tu, mijenjaju se mnoge stvari i ne sviđa mi se način na koji se to dešava.
Iako od mene ne zahtjeva više nego li joj treba ipak sam nazvao njenog oca koji me počastio gomilom uvreda i pogrdnih imena. Zahtijevao je da se vidimo i otišao sam kod njega kući, ali Anja nije htjela da idem sam i ne znam kako me nagovorila da krene sa mnom.
Na kraju je nju izvrijeđao da sam bio primoran da ga ušutkam pesnicom. Nazvao ju je kurvom, prijetio joj i derao se kao da je ona kriva za sve. Bila je blijeda kao krpa kad smo otišli od njih i nje progovorila svega dvije riječi. Zahtijevala je da se vratimo na selo i to sam uradio. Juče sam je vidio kad sam se vratio od Marije. Morao sam da platim neku terapiju, a oni prate njeno stanje. Anđela mi se činila tužnom, odsutnom i nekako drugačijom.
Da li je cilj života uvijek da ti nešto da, a da za uzvrat jednako toliko i uzme? Zašto nikad ne možemo imati sve nego se uvijek moramo prilagoditi i uzeti ono što nam je dodijeljeno? Iz kog razloga je Bog nas dvoje stavio na ovoliki test? Da li ga svi prolaze ili smo mi drugačiji od drugih?
Zvuk automobila me natjera da ustanem iz kreveta i uzmem jaknu. Anđela je vozila Miloša do grada i tek sad se vratila. Moram da je vidim i stvorim vrijeme s njom. Premalo je viđam zadnja dva dana zbog obaveza. Ona neće da ide sa mnom iako je zovem, a shvatam i zašto.
Ispred kuće ima šta i da vidim. Kristina je stala pored njenog auta i nešto joj govori.
Požurio sam da stignem prije nego li se desi neko sranje, ali sam očito zakasnio.
„Oduzimaš djetetu pravo na dom i porodicu. Jadna si", Anđela stoji ispred nje i šuti. „Nemaš obzira prema ženi koja samo želi sačuvati svoje dijete i čovjeka kog voli. Oni su porodica ti si višak."
„Kristina, gubi se!!! Riječ više da nisam čuo. Koji vrag se miješaš u naše živote", ona me pogleda i odmahnu glavom.
„Ništa ti nisi bolji od nje. Mariji treba neko ko će joj biti podrška, da ne prolazi sama kroz sve ovo. Mislite da je njoj lako. Zove me svaki dan i plače. Ti je samo obiđeš da provjeriš je li beba u redu. E ona nije u redu, pa samim tim ni dijete. Gadite mi se oboje", krenula je, ali je Anđela zaustavi.
„Puna mi je kapa vas moralista koji bi vodili moj život. Svi bi upravljali njime, donosili moje odluke, planirali moju budućnost, kidali mi dušu na komade i iščupali moje srce. Hoćete li svi biti sretni, ti, Marija, beba, Ognjen, Dobrila, Dragica, Marijini roditelji, ako ja nestanem? Ima li još neko da je ostao a da me nije nazvao kurvom zato što volim čovjeka pored sebe i što mi znači ovoliko? Šta sam vam ja svima uradila kad vam toliko smeta moja sreća?", kipjela je od bijesa, gorčine, razočaranja i tuge.
„Nisam vam uradila ništa. Nikom. Samo sam bila srećna i to mi svim silama pokušavate istrgnuti iz života." Okrenula se i otišla u kuću.
„Vidim li te još jednom blizu nje, ne odgovaram za postupke", trebam Anđelu i ona sad više nego ikad treba mene. Nisam ni slijep ni glup, život nam se ruši kao kula od karata i ja tu ništa ne mogu da uradim.
Našao sam je u njenoj sobi nakon što sam Milošu i Dragici objasnio šta se dešava. Najgore od svega je to što moram krenuti na posao ujutru i što je sve postalo još gore. Gore po nas dvoje, a ona trpi više nego što može podnijeti.
„Mogu li ući?", nije me ni pogledala. Zurila je u pod lomeći prste. Sjedila je na ivici kreveta tako da sam kleknuo ispred nje i spustio joj glavu u krilo. Gdje su nestali oni dani ispunjeni šutnjom u najljepšim trenutcima koje smo provodili jedno pored drugog? Zar je za sreću potrebno više nego što možemo pronaći i koliko dugo će sav ovaj pakao trajati.
Prsti joj prođoše kroz moju kosu i bolan uzdah ispuni sobu stežući moje srce.
„Moja jedina greška je što te volim Ognjene. Ništa drugo nisam uradila da mi duša gori u ovom paklu koji sad prolazimo", naš grijeh je ljubav. Ljudi su samo ljubomorni na to. Imamo ono što mnogi neće nikad naći.
„Moramo ovo prevazići. Pođi sutra sa mnom i ostani u Beču neko vrijeme. Maja može da preuzme posao na dvije nedelje. Nemanja će joj pomoći, a imaš i Nikolu. Odvojimo se od svih i zaključajmo se u naš mjehur. Treba nam to oboma", spreman sam i klečati i moliti, ali nema potrebe za tim. Vidim da neće pristati na to.
„Ognjene, s problemima se treba suočiti i riješiti ih. Da odemo tamo ta sjena iz mraka bi se nadvila nad nas i oboje bi strepili od onog što bi moglo biti. Znam da nećeš doći malo duže, ali ja sam ovdje. Čekam, šta mi drugo preostaje?", zagrlio sam je. Ona gubi vjeru u nas, gubi vjeru u mene, a gubi i snagu. Ako ona poklekne, pokleknuću i ja, pola mene ne može da funkcioniše.
„Trebam te. Ja ću tebe da držim da ne padneš, a ti mene da ne potonem. Bićemo spas jedno drugom", odmahnula je glavom.
„Majin tata nije dobro. Ne vjerujem da će još dugo živjeti. Trebam i njoj, a stvarno joj je teško. Aleksandra će doći čim Mihajlo krene na raspust. Ti ćeš raditi, ja bih se sama ubila od dosade dok se ti vratiš sa posla", zašto imam osjećaj da je gubim i da je ovo samo malo blaži udarac.
„Šta bi oni da nemaju tebe? Šta bih ja da nisi sad pored mene? Anđela, naš život prolazi i neke prilike se ne ponavljaju nikad više. Ko zna gdje ćemo biti za godinu dvije, da li ću moći da te odvedem negdje tako", ona se osmehne tužno.
„I ne moraš me voditi nigdje. Uvijek možemo prošetati po našem kraju. Meni je svejedno kuda idem s tobom. Ono što želim je sreća", poljubim je snažno zatvarajući sav prostor među nama. Da postoji mogućnost da je upijem u svoje tijelo fizički je držeći tamo ne bih uopšte razmišljao.
„Volim te toliko da mi se čini kako ludim u poslednje vrijeme. Postajem paranoičan od straha... Bojim se da ćeš otići", zagrlila me.
„Volim te toliko da bih za tebe pomjerila i planine. Nikad nemoj zaboraviti to, bez obzira šta nam sutra nosi", kao da to ne znam.
„Hvala ti što si takva kakva jesi i što podnosiš moja sranja i zajebe. Ne slušaj ni Kristinu ni bilo koga ko ti kaže da si suvišna, Nisi ti suvišna. Ti si moje sve", noć nas je zatekla u njenoj sobi, sjedio sam na podu i obgrlio je s leđa cijelim mojim tijelom. Pričao sam joj sve što mi je palo na pamet, tjerajući je da se smije i da opet vidim sjaj u tim očima.
Preskočili smo večeru i negdje oko deset sam predložio da odemo u grad na pizzu. Izvući je iz kuće bilo je jednostavno jer je vani počelo sniježiti, a ona je voljela snijeg.
Nisam odolio i uslikao sam je kako pušta da joj pahulje padnu na lice dok se ona radovala šireći ruke ka nebu i smješkajući se. Iako će sutra sve ovo da se otopi, ovo je bilo vrijedno osmeha na njenom licu. U gradu se nismo zadržali dugo, ja ujutru rano krećem, a ona je bila umorna.
Pokazao sam joj slike koje sam napravio prije polaska i bio nagrađen sočnim poljupcem. Umro bih za samo jedan dodir tih usana na mojima, moj otrov i moj lijek u isto vrijeme.
