Odlaziš i ti od mene|završena ✔

Uvod

Evgenija
Kada sam imala svega pet godina preko puta moje kuće doselio se bračni par koji je isto imao samo sina od svega pet godina. Nije imao ni braću ni sestre. Ja sam imala sestru blizankinju, mada ni po čemu nismo bile slične. Lica su nam se razlikovala, a i karakter. Jelena je bila sušta suprotnost mene. Bila je veoma lijepa a i pametna. Prva je progovorila od nas dvije. Ja sam malo kasnije sa nekih tri godine. Jelena je sve brzo pamtila, jednostavno upijala je poput sunđera, a ja sam se rodila sa govornom manom. Nisam znala da izgovorim slovo ''G'' , a svoje puno ime da ne pominjem. Uvijek mi je to smetalo. Zašto se jednostavno nisam mogla da se zovem ''Ana'' , kratko ime, lako se izgovara.

Ja svoje ime nisam znala da kažem do neke osme, devete godine. Kada bi me neko upitao često bi odgovorila da ne znam kako se zovem. Znala bi reći Evenija, ali to nije to. Poslije moje ne znam kako se zovem pa ljudi, moja porodica bi mi se smijali. To mi je teško padalo. Čekala bi da noć padne, da pokušavam sama ''G'' , da izgovorim ali nikako nisam mogla. To bi se uglavnom završavalo mojim suzama. Kada su se nove komšije doselile, a samim tim i on kada sam ga vidjela kako u svom dvorištu igra košarku sam. Pomislila sam da smo u nečemu slični. Možda taj dječak sa plavom kosom voli samoću kao i ja. Možda bi on bio jedini koji se ne bi smijao mom izgledu, a i kako ne znam da pričam.
Saznala sam da se zove Matija, tako su ga roditelji zvali. A ja bi sebe često znala uhvatiti kako gledam u njega u njegovo dvorište. Jelena nije bila takva. Ona je cijele dana ispunjavala igrajući se sa barbikama, uzimajući maminu šminku, šminkala bi se. A ja sam dane provodila upoznavajući životinje na našem imanju. A i gledajući Matiju. Znala sam tada, možda je čudno da dijeteod pet godina već zna šta je zaljubljenost, ja sam znala da ću samo na Matiju da mislim. Imali smo mnogo životinja domaćih, voljela sam da se o njima brinem, da ih mazim. Njima nije smetalo što nisam znala svoje ime da izgovorim. Ostatak moje porodice, mislili su da sam luda. Jer sam pričala sa životinjama. Dom sa ljudima nisam ni riječ progovorila. Uostalom šta god bi rekla ne bi me ozbiljno ni shvatili, a ismijavali bi me.
Tad sam odlučila, kad porastem biću veterinar.
U školi stanje nije bilo puno bolje. Jelena je vrlo brzo stekla gomilu drugarica, koje kada bi nam bio rođendan, poklone ona dobijala a ja nisam ništa. Jednostavno nisam bila kao one. Nisam znala ni zašto labelo služi. A njima je to bila glavna tema.
Matija je bio drugo odjeljenje. Sjećam se da je prišao na jednom odmoru i pitao me zašto sama sjedim. Moje dječije srce je prvi put iskreno zakucalo, ako ništa imaću prijatelja.
Matija nije bio kao ostali, nije mu smetala moja govorna mana, čak je i govorio i on sam da ne voli da puno priča. Zvao bi me ''Eva'' , meni se to puno dopadalo. Kako smo rasli, išli bi pješke zajedno do škole, pa je moj život nekako bio i podnošljiv.
Marljivo sam učila da bi mogla da upišem fakultet za veterinara. Ali mojim roditeljima ta se ideja nije dopala. Jelena se odlučila da se bavi in stvarima, puput blogerke, zatim snimala bi se za društvene mreže kako pjeva i slično. A ja nisam mogla ići na fakultet, jer je mojim roditeljima trebala radna snaga na imanju.
Kopala sam naše njive, zatim kosila travu s ostalim radnicima, kupila sijeno. Roditelji jednostavno nisu željeli da ih ja javno sramotim svojim ponašanjem jer su svi više manje bili upoznati sa tim da u djetinjstvu nisam znala ime da izgovorim, da ne znam ništa da radim kao Jelena. Njoj su svi ugađali, bila im je mezimče. A ja prava crna ovca.
Matija se aktivno nastavio baviti s košarkom, da bi u svojoj 18. godini dobio poziv da bude dio košarkaškog tima u Španiji. Često sam o njemu mislila dok sam odrastala. Niko nije ni slutio da bi on mogao da bude moja prva ljubav. Prije nego što je otputovao poklonio mi jednu narukvicu u obliku slova "G" . Tad sam konačno znala da kažem svoje puno ime. Često bi na putu od kuće do škole izgovarali da bi ja konačno i to savladala da kažem. Rekao mi je da je čuvam. Kada se vrati za sedam godina ponovo ovdje, biće moj momak. Znam čudno. Ni ja tada nisam shvatalo to. Nismo se nikada poljubili. Nikada nismo o tome pričali, a ja kao svako žensko sam se toga držala o njemu sam mislila. U mojoj 22. godini oždrebila se jedna kobila i dobila sam svoju Makrenu moju najbolju prijateljicu. Sa njom sam obavljala uspješno sve poslove na imanju. Matijinu narukvicu sam sam nosila na glavi, ali pokrivenu šeširom da niko ne zna.
Često bi Makreni o njemu pričala.
Ali kada se on vratio ništa više nije bilo isto. Vratio se sa Jelenom. Kako su oni rekli sreli se na jednoj utakmici, on igrao ona bila u publici, i lopta je pogodila. Zaljubili se na prvi pogled i vratili se zaručeni.
Drugi put mi je srce bilo povređeno. Dva puta su ga zgazili oni, moji najbliži. Prvi put kad nisam mogla da budem veterinar a sad kada moja prva ljubav, on koji je jedino prema meni bio dobar, zaručio moji sestru.
Nisam plakala. Nisam više nista osjećala. Šta imam od tog plakanja. Nikad mi ništa dobro nije donio. A kada su se poljubili, za mene je svet stao. Prestala sam da dišem. Narukvicu sam ostavila u mojoj sobi, ostavljenu na dnu ladice gdje je nikad više neću vidjeti. Da je samo druga ženska osoba u pitanju borila bi se za Matiju. Niko ne zna kakav je to divan osjećaj kada 24 časa mislite na jednu osobu, da čekate da se on vrati. Ali u pitanju je bila moja sestra. Moja krv. Kakva god ona bila prema meni ja joj to ne mogu uraditi.

Naveče bi znala samo o tome razmišljati. Jelena mu može puno toga ponuditi. Zna o svemu što se priča. Šta je novo u modi, zna da pjeva, da se šminka a ja i u ravnom se saplićem i padam na zemlju. Ali i dalje je bila prisutna ta bol u srcu za Matijom. Nisam znala da dječija zaljubljenost može ovoliko da traje, dok se nije pojavio on, sa smeđom kosom i tamnim tenom. Koji je uvijek bio nasmijan i vesel, koga su svi obožavali. Dok se Emil nije pojavio nisam znala šta je to prava zaljubljenost i ljubav.

Pripreme za vjenčanje su uveliko počele. Trebalo je sve organizovati po zadnjem trendu u svijetu. Roditelji za Jelenu nisu štedjeli. Uvijek je imala najbolje. Matija od kad se vratio jedva da mi se i obratio, a kamoli i pogledao. Postao je popularan i uspješan košarkaš. Postao je "njihov" ja nisam bila kao oni. Nisam se uklapala u njihov svijet.
Na licima kada bi me ugledali jasno su pokazivali gađenje prema meni. Kada bi zaspao u Jeleninoj sobi, na vratima bi ga samo malo gledala. Dozvolila bi sebi taj luksuz da niko ne vidi. Hranila bi se tim mrvicama. Njemu to nije ništa značilo a meni je to bilo sve.
Boljelo me vidjeti, iako licem to nisam pokazala, kada bi vidjela kako se ljube, šetaju, pričaju o novim forama što se dešavaju na društvenim mrežama. Onda kada bi on uzep njenu dugu plavu kosu i povlačio je svojim prstima, moje srce bi se raspadalo. On nikad nije niti će biti moj.

Grad gdje sam odrasla i ljudi u njemu nikada me nisu prihvatili, zbog toga sam uvijek imala ljutu facu, kad oni nisu htjeli da pričaju sa mnon nisam ni ja htjela sa njima.
Imanje je imalo puno posla, ja sam imala svoju Makrenu sa kojom bi jahala do ponoći. Pomirila sam se bila sa tim da ću ostati sama. Sve dok se Emil nije pojavio i uvjerio me u suprotno. Sve dok on nije srušio hladne zidove oko mog srca, dopustio da se on u njega useli. A ponovo ga je slomio kada je povjerovao u laž i isplaniranu scenu da nas rastave.

Sledeće poglavlje Emil nam stiže. 🤫💙