Odlaziš i ti od mene|završena ✔

Naša noć

Emil

Gledajući kako Evgenija odlazi od mene, u onim zanosim štiklama i haljini, jednostavno morao sam nešto da uradim. Trenutno nisam mogao ništa. Za vratom sam imao njih dvije. Samo sam trebao čekati pravi trenutak da krenem za Evgenijom. A i da pronađem način da se riješim Stefani i Natalije.

Istina, uživao sam u njihovom društvu, u ovom piću što držim čašu u ruci. Ali nešto drugo mi je odvlačilo pažnju. Ta mala ždrebica. Zar stvarno ne vidi šta njena pojava izaziva. Sve i jedan muškarac je očima prati, sve i jedan joj je prišao. Molio je za ples a ona je svakoga odbila. Pa čak i mene.

Moja donja glava baš se ne slaže sa odbijanjem. Kada me je do prije pet minuta svojim mekanim prstima dodirivala po licu bio sam spreman da joj se bacim pod noge, da je molim, da joj dozvolim da sa mnom radi što hoće.

Izmislio sam izgovor, da moram do wc da odem, da obavim hitan telefonski poziv, i tako se uspio riješiti ove dvije. Gledao sam po cijeloj prostoriji, i nigdje nisam uspio da uočim ždrebicu.

Gdje li je nestala?

Ako nije ovdje, da nije možda izašla vani? Dok sam se kretao kroz masu, neki su me zaustavljali da ih fotografišem. Sve sam ih ljubazno odbio, pod izgovorom da ću to da uradim tek pošto se vratim dok obavim telefonski poziv. Taman kada sam uspio da dođem vani, gledao sam svuda oko sebe. I uočio sam je konačno. Stajala mi je leđima okrenuta. Skinula je one štikle i bila je bosa. Tiho sam se nasmijao. Znao sam da joj smetaju. Nije u njima se naviknula.

Prilazio sam joj polako. Uživao sam u njenom pogledu. Kada sam stao samo milimetri su nas dijelili. Uzeo sam je za ruku i povukao sebi na svoje grudi. Kada je svoj pogled usmjerila prema meni, to je bilo to. Usne su nam se spojile u snažan poljubac, gdje smo se zubima sudarali, grizili jedno drugo.
Hvala ti Bože. Mislim da isto osjećamo to. Tu silu privlačenja. Odvojio sam se malo od nje da uhvatimo vazduha, i stavio svoje čelo na njeno.

"Ždrebice, ja moram da te imam.. budi moja večeras." , promuklo joj kažem.

"Pristajem." , samo ta jedna riječ je bila dovoljna da je ja uzmem u svoje naručje.

"Ovo nije neka tvoja igra zar ne? Nećeš me udariti ili tako nešto?" , dok sam je nosio morao sam to da je pitam. Imao sam još malo zrno pameti da je upitam. A možda je nisam ni trebao pitati. Šta ako se sada predomisli?

"Naravno da nije. I ja tebe želim." , volim je kada je ovako mirna. Možda sam je konačno ukrotio.

"Ali gdje da idemo, ako uđemo u tvoju ili moju sobu, i oni nas budu tražili..", stavlja prst na moje usne.

"Znam jedno dobro mjesto gdje nas neće tražiti, idemo do moje Makrene. U štalu." , sa nestrpljenjem mi kaže.

"Pa ždrebice, i ja se najbolje osjećam na onom mjestu gdje je tebe lako ukrotiti."

Unosim je u štalu i spuštam je na noge da joj dodirnu sjeno. Vidim da ima jedna deka iza nje, uzimam je i stavljam ispred nje.

"Obuci te štikle, cijelo veče sam te u njima zamišljao, tvoje noge u njima na mojim ramenima.."

Dok ih stavlja na svoje noge kaže mi: "Ko čeka, taj i dočeka."

A onda je povedem do deke, gdje ja sjedam a ona na mene. Ponovo spajam usne sa njom. Ruka mi putuje po njenoj kosi. Razbarušim je, tako da joj u talasima pada po leđima. Kosa joj je tako mekana na dodir. Usne spuštam po njenom vratu, a ona svojim prstima raskopčava moju košulju.

"Da li su pravi, ti trbušnjaci?" , osjećam sarkazam dok ponavlja pitanje koje mi je Natalija prije par dana ponovila.

"Ždrebice, ovo sve što vidiš je tvoje. Samo ti imaš pravo da diraš."

Preokrenem nas, tako da je ona ispod mene. Odvaja se malo od nje, dok sam sebe skidam ostatak odjeće. Ona se malo podigne, osloni se na lakat i pomno prati svaki moj korak. Kada sam ostao go, vidim da je oči potpuno raširila i da se zarumenila. Nije moguće.

Uzimam njene noge, koje sam čitave večeri zamišljao i stavljam ih na svoja ramena. E tako. Haljinu pomjeram prema gore, tako da mi se pred očima ukaže tanke svilene gaćice. Razum mi se potpuno izgubi. Rukama ih kidam i spuštam usne na njeno mjesto. Izvor tog divnog raja i mirisa.

"Nećeš valjda to da uradiš?" , osjetim da joj glas drhti, ali ne posvećujem puno pažnje na to. Trenutno ne razmišljam gornjom glavom.

Sve što uradim je da snažno zasisam to meko mjesto. Kako je dobar osjećaj. Evgenija zabaci svoju glavu, čujem joj uzdahe, i prstima mi čupa moju kosu. Upotrebim jezik i zube, i samo nakob nekoliko trenutaka osjetim kako drhti.

"Emil nešto se događa. Dole."

"Tako je ždrebice moja. Opusti se. Daj mi to."

Kupim sve njene sokove. A onda se samo smjestim između njenih nogu. Ponovo potražim njene usne. A rukama kidam gornji dio haljine i oslobađam njene grudi. Tako su divne. Da mi mogu stati u šaku. Gnječim jednu, dok bez uvoda ulazim u nju. A onda osjetim neku prepreku.
Nije moguće. Odvajam usne od Evgenije i u čudu je gledam.

"Ti.. tii.. si nevina?"

Ali kako je to moguće? Sada razumijem njen pogled kada me je vidjela bez odjeće, i njega. Sigurno se uplašila, nije mi htjela reći. A ja kao bez mozga na nju navalio. Sigurno je boli.

Osjetim kako mi svojim nogama ne dopušta da se pomjeri.

"Ejj ždrebice pogledaj me, ne sakrivaj pogled." , pomjeram njeno lice prema sebi.

A ona polako otvara svoje oči, ono što na njima vidim jeste sreća, nema kajanja.

"Ljubi me Emil. Učini me svojom. Samo tebi pripadam." , čvrsto svojim nogama drži moje kukove.

"Ali povredio sam te, zašto mi nisi rekla.. da nisi nikad bila sa muškarcem."

"Ššš sada sam sa tobom. Mada ako ne možeš da nastaviš ovaj posao. Tamo na vjenčanju ima mnogo njih..." , prkosno mi reče.

A ja na sam pomen drugih muškaraca kao da poludim. Moja ždrebica koja voli da izaziva se vratila. Dok me ovako nasmijano gleda i izaziva.

"Od noćas pa do kraja, ima samo da izgovaraš moje ime, i da tražiš još, i još. Je li to jasno?" , kažem joj dok ulazim u nju i probijam zadnja vrata njene nevinost.

Ona je moja. Svojim noktima mi obilježava moja leđa. Ja se ne bunim. I sve dok zadnjim atomima snage ja ulazim u nju mislim kako bi ovo mogao sa njom da radim do kraja života.

A onda obadvoje u istim trenutku dopustimo da zajedno se prepustimo zadovoljstvu.

Padam na nju. A ona me zagrli.

"Jesam li ti težak."

"Nisi, čak šta više prijaš mi ovako."

Polako se odvaja od nje. Gledam je u oči dok pomjeram njenu kosu i ljubim je polako u čelo.

"Ovaj, izvini ako sam bio grub Evgenija." , moram da joj to kažem. Da sam znao stvarno ne bi onako na nju nasrnuo. Ma koga lažem. Mislim da me ništa ne bi moglo sprečiti. A i drago mi je što sam prvi. I đavolski ću se potruditi da joj i zadnji budem.

"Ejj Emil, ništa se ne brini. Sama sam tako odlučila da ti to ne kažem. A bio si odličan. Ti, ova štala, sjeno. Znaš najprijatnije se osjećam kada sam okružena ovom štalom."

"I kakav sam bio?" , ne bi ja bio ja kada je ne bi pitao.

A ona samo na ovo očima prevrnu.

Znao sam sada slijedi njeno.

"Imala sam i bolje." , kroz šalu mi kaže.

I samo tako ponovo nasrnem na nju. Spajam nam usne u dug poljubac.

Poglavlje posvećujem AnaLuar7
💙💙💙

Ako vam se priča dopada ostavite vote i vaše mišljenje 😍😍