Odlaziš i ti od mene|završena ✔

Optužujem te da me zavodiš

Emil

Nisam očekivao ovoliki aplauz kada sam ušao u salu. Bilo je dobro imati moj omiljeni foto aparat i da radim ono što volim. Ne kaže se uzalud radi posao koji voliš i svaki dan ćeš imati odmor. Uh koliko je ovdje ljepotica i stvarno bi volio da sve pobjede. Sve su one lijepe na svoj način, i stvarno bi bilo šteta da na tim divnim licima vidim tugu. Voditeljica programa kada me je predstavila, a potom mi je objasnila pravila. Imao sam određeno vrijeme da ih fotografišem i da dodam pozadinu koju ja želim. To je bilo malo teško, sve su one različito našminkane i imaju različitu frizuru onda bi se sve to trebalo uklopiti.

Odlučio sam i to sam rekao na mikrofonu da će na pozadini da bude prikaz slame i sijena , jer je tema zaštita prirode. Pozadina je na neki način morala da bude teška, jer većinom svako lice bi se više manje uklopilo ako bi stavio običnu pozadinu sa nekom bojom.

Zajedno sa voditeljicom Marisom sam krenuo od jednog do drugog modela. Sve su one imale istu uvježbanu pozu kako da se namjeste. Kako sam prilazio sve kraju, imao sam isti osjećaj kada sam ušao u salu. Srce mi je lupali kao sinoć. Pripisivao sam sve umoru.

Napokon sam došao do zadnjeg modela a ispred nje su stajale dvije djevojke. Predpostavio sam da su je one šminkale.

"Djevojke da li biste bile ljubazne da se pomjerite ostao mi je još Vaš model." Namještao sam foto aparat a Marisa je za to vrijeme nosila pozadinu koju su juče dao osoblju hotela da je naprave.

"Vrlo rado uvaženi člane žirija." Nasmijano mi reče djevojka čije sam ime uspio da pročitam na njenoj pločici na grudima. Katarina.

Dok su se njih dvije pomjerile, taman sam uspio da aparat približim očima i dok se čuo poznati zvuk da se lik osobe uslikao tako je meni foto aparat krenuo da pada.

Ta ista djevojka Katarina je uspjela da uhvati da ne padne na pod.

Nije moguće.

Ovo se ne dešava.

Koliko je prošlo? Dvije godine? Ona je tu.

Moja ždrebica sjedi na nekoliko koraka od mene i lomi od nervoze prste.

"Da li je sve u redu Emile?" Sa strane mi prilazi Marisa.

Ovo je ona, Evgenija siguran sam da mi se ne priviđa. Kako je samo lijepa u svoj toj šminki i frizuri. Pogled spuštam i vidim da je samo u nade mantilu. Pogled i dalje stoji na njenim nogama i ne slušam šta mi Marisa priča.

Samo mi je ova lijepa ždrebice u glavi. Sad shvatam zašto mi je srce sinoć a i sada ovoliko lupalo.

Ali od kud ona ovdje? Imao sam bezbroj pitanja a ni jedan odgovor. A onda su nam se oči spojile i to je bilo to.

I dalje mi kroz glavu prolazi sve one divne scene koje sam sa njom proveo, želim da je dodirnemo ali sve to sada prekida Marisa. Vidim da je ždrebica izdahnula. Vidim da je i mene ona prepoznala i da je mnogo mnogo nervozna.

"Kao što vidite, stigli smo do kraja ovog takmičenja. Još je samo ostalo da se žiri povuče i da odluči ko zaslužuje novčanu nagradu. Žiri uzmite sebi vremena koliko trebate i vratite da nam kažete koja je od ovih ljepotica po vama zaslužuje da pobjedi."

Esmeralda i Marikruz su napustile salu. Marisa se i dalje nakašljavala i to je bio znak da se povučem.

Htio sam da Evgenija pobjedi.
Zašto?
Ne znam.
Lažem.
Znam.
Ona je jedina prirodno lijepa a sve ostale su bile vještačke.

Esmeralda i Marikruz su gledale one slike, a ja sam samo čekao da se ovo završi da nekako uspijem da vidim još jednom Evgeniju. Jer osjećam koliko god bio ljut ja joj onda nisam dozvolio da mi kaže neko objašnjenje. Vidim nema Matije. Da li je sa njim ostala? Da li je mislila na mene.