Odlaziš i ti od mene|završena ✔

Mučenje Emila-prvi zadatak

Evgenija

Ulazim u svoju sobu. Sebi govorim ovo je dobro prošlo, ovo je dobro prošlo, bila sam jaka. Ali kada sam ga vidjela tu, na tom mjestu gdje smo jednom drugom pripali nije mi bilo svejedno. Zato sam mu zabranila da me zove ždrebice. Toga nema. Neka spava u štali. Neka jede gdje god hoće. Ima odlične uslove u štali. Primjetila sam sinoć da malo prokišnjavala, nisam bila tu dvije godine i sve se izmijenilo. Prvo moja sestra i roditelji. Mama i tata se od juče trude da mi u svemu ugode, što od hrane što od toga da sa mnom pričaju.

Ali ja se i dalje držim na distanci. Jedva čekam sutra četiri ujutro. Neće on ni ustati tada. Ah kako ću ga lagano izbaciti sa imanja nije ni svjestan. Kiša je počela da pada a ja sam utonula u san.

Negdje oko dva sata iza ponoći čujem udaranje čekinja. Sigurno mi se priviđa. Udarac se ponavlja jedno tri puta za redom. Ustanem i vidim svijetlo u štali.

Taj Emil. Šta izvodi sada. Ako sam mu ustupila mjesto da tu spava ne mora je srušiti. Izlazim skoro pa bosa i marširam do štale. Ulazim i gledam oko sebe. Samo Makrena svojom glavom me gleda a ostale životinje leže. Znala sam otišao je. Ali taj zvuk odakle dolazi.

"Izgleda da ne možeš da spavaš bez mene Evgenija? " Zašto sam se ponadala da je otišao. Emil silazi niz merdevine i drži čekić u ruci. Na sebi ima samo stare hlače, sigurno ih je pronašao od ostalih radnika koji su znali da odjeću ostave u štali. Majicu je skinuo. Uočim kišne kapi kako mu klize niz grudi, preko stomaka, i prate onaj trag dlačica koje se gube.

"Sviđa ti se ono što vidiš?"

Brzo se priberem.

"Šta si radio gore? Zašto lupaš? Nisam mogla da spavam?"

"Kiša je počela da pada, krov prokišnjava pa sam malo sredio to. Jer ipak ja ovdje spavam. Moram da obezbjedim sebi uslove. A i životinje su ovdje, ne bih želio da se prehlade."

Popravljao je krov?

"U redu."

"Ali da ti nije malo hladno u toj spavaćice? I bosa si?"

Tek sada postanem svjesna svog izgleda. Spavaćica koju su mi djevojke iz kozmetičkog salona poklonile i nije baš toliko čedna. Stavljam ruke preko grudi.

"Sve sam to vidio i uživao u tome." Promuklo kaže. Umišljeni. Uh kako me nervira.

"E pa ako si sve vidio i uživao u tome vrijeme je da počnemo sa prvim zadatkom?"

"Rekla si u četiri, a sada je skoro pa tri."

"Neki problem možda?" Hmm, znala sam ja odmah da će da odustane.

"Ne, reci. Tvoj sam cijeli dan." Zadovoljno stavlja ruke u džepove iznošanih hlača, a ta koža na grudima, kako me samo mami da je okusim. Priberi se Evgenija.

"Bez takvih riječi. Sačekaj me. Obuci se. A idem i ja."

"Kako Vi kažete." Jer ja to čujem njegov tihi osmjeh što sam mu rekla da se obuče.

U sobu skidam onu spavaćicu, stavljam veliko X kada je budem htjela obući. Oblačim košulju, hlače i na glavu stavljam šešir. Stvarno je popravio koliko toliko krov. To prije njega nije bilo uradio. Pa dobro, idemo da zadamo taj prvi zadatak.

"Vidim obukao si se." Moram da dobacim.

"Jesam i sa nestrpljenjem očekujem prvi zadatak. Ima da ga samo tako uradim i bićeš veoma ponosna."

"A ako izgubiš? Ne bih bila tako sigurna u sebe znaš."

"Samo kaži, šta imam da uradim?"

"Tvoj prvi zadatak je da očistiš kokošinjac, da nahraniš kokoši i da uhvatiš tri kokoši i meni doneseš." Vidim kako mu osmjeh samo tako padne.