Odlaziš i ti od mene|završena ✔

Promjene

Evgenija

Jednom kad su počele pripreme, moju porodicu nije mogao niko da zaustavi. Telefoni su zvonili svaki minut.  Bilo je potrebno da se svaka želja i narudžba potvrdi. To bi i možda i bilo lako da smo mi poput normalnih porodica. Ali i sami znamo da mi i ne znamo šta to zapravo znači. Jelena bi svako malo mišljenje mjenjala. Ovo bi joj se dopalo a ovo ne. A tek kada bi Stefani i Natalija dolazile i punile onu njenu pametnu glavicu sa svojim idejama, e tek tada je bilo mnogo teško odlučiti šta zapravo Jelena hoće.

Ja sam se držala po strani. Imala sam dovoljno obaveza na imanju, tako da sam ja svoje vrijeme tako ispunjavala. Znala bi tu i tamo u prolazu da vidim par ljudi koji su dolazili na imanje da urede prostor za vjenčanje, da donose sve što je potrebno kako bi njihovo vjenčanje iz snova postalo realnost. Vjenčanica je stigla za dva dana. Nju su Stefani i Natalija donijele to isto veče. One dvije su često znale da se motaju oko Emila, a on jadničak, duša mala teško mu palo. Sve je to jedva dočekao. A i one, padaju na njegove glupe fore. Istina, on je kum, a ona Stefani je kuma. Ne znam samo kako će ona Natalija da izdrži to što će prvo plesati sa kumom, pa tek onda sa glavnom djeverušom.

"Čini mi se, ili ti razmišljaš o meni na glas?" , čujem Emilov glas iza mene, ne mogu da vjerujem da sam u jednom trenutku spomenula na glas njegovo ime. Kada se okrenem vidi da se našao tačno ispred mene. Počeo mi se opasno blizu približavati, a ja kako sam išla unazad došla sam do vrata od moje sobe i ušla u nju.

"Nemoj sebi davati na značaju. Shvati nisi bitan." , stavljam ruke na kukove dok mu se drsko obraćam.

"Znaš ždrebice, jedva čekam vjenčanje. A znaš li zbog čega?" , sjeda na moj krevet dok mi govori.

"Pa sigurno da plešes sa onim dvjema. Ipak u zadnji nekoliko dana od kako si ih upoznao one su gle čuda tamo gdje si ti."

Vidim da Emila moje riječi zabavljaju, te samo rukama podboči na moj krevet.

"Ždrebice, da nisi ljubomorna malo? Mislim, ipak si dobro upućena u to da su one oko mene stalno."

Sad sam ja ta koja se nasmija iz sve snage dok sjedam na stolicu pored prozora. A on sav pogled usmjeri prema meni.

"Vidi, Emile dušo, da imam na šta biti ljubomorna, bila bi. A pošto nemam, onda znaš i nisam."

"Mhmm da, daa. A znaš li da ja i dalje mislim na onaj poljubac između nas. Istina kratko je trajao, ti si mene udarila. Ali bilo je tu nečega.." , odgovori mi Emil.

"E pa ja ga se ne sjećam." , prkosno mu odgovorim.

"Pa mislim da je vrijeme da ja to promjenim. Zar ne misliš tako?"

"Ne razumijem..." , nisam ni stigla da završim rečenicu, prvo nisam ni shvatila šta zapravo želi on od mene. Šta ima da promjeni? I sve dok sam ja tako razmišljala, Emil je u dva koraka ustao sa mog kreveta, došao do mene, i svom snagom me uzeo za ramena, povukao na sebe. Našla sam se opasno blizu njegovim usnama. Koje su se usput, da napomene, izvile u onaj njegov glupi osmjeh. Priznajem u sebi, iako to nikada ne bi rekla na glas. Mnogo je tako lijep. Ali strašno je naporan.

"Ovo ću da promjenim." , i samo tako sa tom rečenicom spaja usne sa mojim. Prvu sekundu ne shvatam šta radi, i snažno me drži do zida. Dok mi informacija stiže do mozga da me Emil drugi put ljubi, ja počinjem da se otimam. Ma ko njemu daje pravo da mi ovo radi opet.

"A ne, ždrebice, nećeš me ponovo udariti, sada sam te upoznao do kraja. Znam kakva si." , govori između poljubca, dok mi ruke čvrsto drži, a svojim nogama mi ne dopušta da svoje upotrebim. Njegove usne putuju po cijelom mom licu, spuštaju se do mog vrata. Polako se opustim i dozvolim sebi taj luksuz, da i ja se malo osjetim ženom. Privlačnom. Da me Emil, tj. neki muškarac konačno smatra privlačnom i da ostavlja ove tragove usana po meni. Stavlja moje noge na njega i tako me nosi, i spušta na moj krevet. Malo se odmakne, i vidim da pogledom upija mene cijelu. A onda vez uvoda, ponovo me ljubi, zubima uzima prvo donju pa gornju usnu. Srce mi tako brzo kuca da ne vjerujem. Mislim da i on može da ga čuje. A kada snažno zasisa moju osjetljivu kožu vrata, e tada. Sve staje. Bože koliko sam ja toga propustila. Čitav sam život čekala nekog koga sam znala da nikada neće ni biti moj. A ovo što on radi sa svojim usnama po mojoj koži, ovo nisam ni mogla da zamislim.

"Ahh..", ne vjerujem da mi se to otelo iz usta. A Emil svoj pogled usmjeri na mene dok odvaja usne od mog vrata.

Rukama pomjera moje ruke iznad glave i drži ih.

"Znao sam ždrebice, vidi kako sam te lako podsjetio. Jedva si čekala, zar ne?", sa ogromnim egom me upita.

"Ohh konje, ne znam kako si samo tako lako pao na tu moju riječ. Znam i ja da igram ovu igru." , lažem samu sebe. Nije mi problem da mu lažem. Ali mislila sam bar jednom u životu da... nema veze.

"A jel? Cc ždrebice ovo ne može tako lako da se odglumi. Uživala si. Priznaj.  I onda će nam svima biti lakše."

"Nisam uživala."

Vidim kako mu lice iz nasmijanog prelazi u ljuto. Pomjera svoje ruke od mene i ustaje.

"Pa dobro, ima ko će da uživa u njima. A znaš jedva čekam vjenčanje da vidim kako ćeš izgledati. Vidim ni sestra ni njene drugarice te ne zovu da izabereš haljinu." ,drsko mi reče.

Pa vidim da sam mu ozbiljno sa tim poremetila ego.
Sad sam ja ta koja sjeda na svoj krevet.

"To tebe ne treba da zanima. U čemu god da se ja pojavim to je moja lična stvar."

"Ali nikad nećeš ni moći da ih nadmašiš. Kladim se da čak i ne znaš izabrati haljinu. Ipak si samo u hlačama." , sa arogantinim smjehom mi reče dok izlazi iz moje sobe.

Paa dragi Emile, svašta sam ja prošla u životu. Istina možda ne znam da se sredim, ne znam da izaberem haljinu. Ali đavolski ću se potruditi da to uradim. I obećavam i njima, i tebi a najviše i sebi. Sve ću vas iznenaditi taj dan.

Mišljenje 😍💙?