Slatka Susjeda

Prvo poglavlje

*Burekovo smetanje*

Znači ovako lijepe moje djevojčice i lijepi dječaci , sada ću vam objasniti neke stvari što se tiču ovoga nastavka. Prva stvar , sjećate li se upozorenja koje sam stavila u prolog? Ono da na određen način pazite da je prolog radnja koja se događa prije glavne radnje.
Dobro, ako ste zaboravili sad sam Vas lijepo podsjetila. No, ajmo sad preći na glavnu stvar, znači ovako u glavnoj radnji Patrik nije osnovnoškolarac od 13/14 godina, kao što je u prologu, već je srednjoškolac od 17/18 godina, što znači ono što je mali Patrik zamislio, to je veliki napravio, ili ono što je mali Patrik napravio , veliki Patrik se srami od toga. Pošto smo riješili prvu stvar, ajmo na drugu. Upozoravam Vas da u ovom tekstu definitivno ima grešaka , bilo da su to zarezi ili manjak istih, jer imam naviku pisanja dugih višestruko složenih rečenica, pa kasnije dođe to malih komplikacija, iako ja to sve pogledam bar 100 puta, uvijek mi nekako izmaknu i to baš najočitije stvari, pa se ispričavam unaprijed ukoliko vas to slučajno zasmeta, ne radim gramatičke greške namjerno. I kao treće ukoliko imate nekih pitanja , slobodno pitajte, neću vas pojesti. E da nemojte se brinuti za nastavke , jer ih imam već napisane , bar neke. Ono bravo Dorotea! I još nešto ukoliko ne odgovorim na Vaše komentare, to znači da sam kod bake , gdje nema interneta, a ne da vas ignoriram.

Uživajte u nastavku! Tko preživi, pričat će.

Patrikova perspektiva

Mučnina, nervoza, nestrpljivost. Odlike svakog mog odlaska iz voljena mi Broda koliko god puta ja putovao. Uvijek je isto, nikako da se naviknem.
Iako su putovanja zapravo moja specijalnost i velika radost ma koliko kratka ili duga bila. Svako putovanje donosi nove avanture, dogodovštine i ljude u godišnjaku moga života, što je možda, i najljepša strana tih putovanja, jer ipak je sto ljudi , sto čudi , a to najavljuje dobar provod i vječitu nadogradnju vlastita bića. Novim mišljenjima, iskustvima, općenito pogledima na svijet i običajima. I tako sam ja lijepo razmišljao, dok smo napuštali moj rodni grad, i kretali prema glavnome gradu lijepe naše i domu moje ljubljene bake Ljiljane.

,, Falit ćeš mi." , prođem nježno rukom niz staklo, kao da ga mogu dodirnuti , a zatim se osmjehnem, zbog svih lijepih sjećanja, koja su mi ušla u um, i sa osjećajem čiste sreće, te spokoja zaputim se u novu plovidbu, koju mi je život priredio ni ne sluteći, kako će ova biti najkobnija od svih.

***
Stara zgrada svoje mjesto pronalazi blizu potoka , jedne osnovne i srednje škole te jednog vrtića. Tu stoji pod suncem punih 60 godina sva ponosita, velika i naravno bez lifta, no što se drugo moglo i očekivati od tako stare zgrade. Polako se pripremam, kako psihički tako i fizički za napor, koji će me dočekati, čim uđem u ulaz, i krenem nositi svog vjernog uvijek prenatrpanog prijatelja Plavka.
Uzdah, izdah. Uzdah ,izdah. Uzdah, izdah. Nakon što sam zaključio da mogu napokon krenuti, konačno i neka pametna od mene i prestati sa rađenjem budale iz sebe, iako nisam toliko ni udaljen od toga uzeo sam Plavka, kojeg sam do malo prije vukao u ruke i ja i on smo krenuli . Prvo je bilo zaćuđujeće lagano.