Slatka Susjeda

Petnaesto poglavlje

❤ Burekov povratak ❤

Bokić, ljudeki!
Evo mene natrag nakon skoro mjesec dana ( jako mi je žao iako će neki misliti da je drugačije, khm Lucia khm )
Super mi je u srednjoj ( tko bi reko nakon sve one drame prvi dan?  Znam, ne bi ni ja rekla )
Pisala sam danas test iz geografije i iz onog inicijalnog iz biologije o kojem sam pričala sam bila zajedno s jednom drugom curom najbolji inicijalni.
Pjesma uz nastavak je Little do you know od Alexa i Sierre, prejebena pjesma po mom mišljenju, imam ju i na mobu ( iako koju pjesmu ja nemam na mobu )
Nastavak ima oko 1300 riječi i bit će editiran sutra u toku dana ili nešto, da objavim što prije i bit će tada nadodan drugi a/n pošto nemam blagog pojma što da napišem.
Nakošena slova govore sama za sebe flashback! , a ova normalna su sadašnja radnja.
Da ne pokvarim iznenađenje, reći ću jedino da nije niti u Nikolinom niti u Patrikovoj perspektivi, ali je bliže Nikol.
Uživajte u nastavku ❤😙

Vladimirova perspektiva
(  Vladimir = Nikolin tata )

Bilo je to jedne oblačne, kišne jeseni kada su stabla polako izgubila svo svoje šareno lišće i zamijenila ga golim dugim granama.
Bio sam u školi,  u jezičnoj gimnaziji točnije,  zadnja klupa do prozora.
Bavuljao sam pogledom po vanjskom svijetu dok su se pozadinski zvukovi stapali u niz nekonkretnih šumova,  no nisam obraćao pažnju na njih, bio sam previše zaokupljen crnim,  tamnim kišobranima i šarenim kabanicama.

,, Vladimire! "   visoki ženski glas pokuša me dovesti u stvarnost,  ali ja ne želim izgubiti sigurnost koje mi maštanje donosi te ga odlučim ignorirati.

,, Vladimire! "  isti glas, ali za oktavu viši od prijašnjeg uzvika.
Izgleda da se radilo o jednoj osobi,  no mene u tom trenutku nije zanimalo što se i na koji način događa oko mene.
Za mene postoji samo život izvan zidina uma i betona, i izvan ovog pakla koju neki iz naivnosti nazivaju školom.

,, Vlado! "  neumoljivo dozivanje se nastavlja, ali ovaj put agresivnije i nestrpljivije te se uz visok ton glasa čuje i nimalo prigušeno režanje.
Ah,  izgleda da me ta osoba zaista treba.
Prava je šteta što mene zaboli ona stvar za sve osim moje melankonije.

,, Ivković! "  ljutita visoka plavuša s licem poput rajčice i redom bijelih zubiju stisnutih u rozu, punu usnu stane ispred mene te smjesti svoje tanašne ruke na svoje bokove.
Bila je bijesna kao pas što je meni u tom trenutku bilo izrazito zabavno i usne su mi bile raširene u veliki, samodopadni osmijeh uz dodatak pomalo neravnih zubiju. 

,, Da, Vesnice? "  glavu smjestim na svoje isprepletene prste dok ju promatram s lažnom glatkoćom i finoćom.

,, Ne zovi me tako. "   ,  promrmlja kroz zube prije nego što nasilno lupi svojom rozom bilježnicom o moj samački stol.

,, Hm, ne znam, meni se nekako sviđa, tebi ne? "   ništa ne kaže na moje lažno razmišljanje i prste oko brade, već preokrene očima, stisne usne u ravnu liniju i počne listati po pastelno rozim stranicama ispisanim crnim tintom.

,, Evo,  ovaj zadatak. Kažu da si najbolji matematičar u razredu pa mislim da ti neće onda biti problem rješiti i ovaj zadatak. Ja sam osobno više za fiziku. "  ,  pokaže prstom na hrpu uredno napisanih slova koja se na prvi pogled čine kao samo još jedan suhoparni matematički zadatak, ali onda sam pobliže promotrio taj takozvani zadatak i shvatio da to uopće ni nije zadatak!
Uredno napisanim, sitnim rukopisom stajao je broj telefona i jedno vrlo jednostavno, ali izrazito složeno pitanje.
,, Želiš li izaći sa mnom? "  glasilo je.

,, Vesna, što je ovo? "  pogledam zbunjeno u sada nervoznu plavušu kojoj su zubi više u donjoj usni, nego unutar usne šupljine.
Kraljica škole mene poziva na spoj?
Moram priznati da je ovo sve nerealni scenarij rezerviran samo za loše romantične filmove i komedije.