Slatka Susjeda

Sedmo poglavlje

Burekov uvod

Gifići i pjesma dolaze kasnije kad mi dođe napokon internet koji očito neće tako skoro.
Iako mogu vam priznati da sam se dvoumila oko pjesme za nastavak pa ako imate neku ideju, vičite!
Moje su :
Strip that down (valjda to to xd ) od Liama i onog drugog lika
I
Emotivna prijetnja ( ja mislim)  od tete Doležal i stričeka Zeca.
Inače nastavak ima oko 1650 riječi ( myb mrvicu manje ) ,  čista je navlakuša i zavlakuša s elementima humora i još nekih stvari.
Pa ukoliko želi netko može slobodno ostavit usputni i izrazit svoje mišljenje, jednom ću mu sigurno odgovorit jer nije problem u meni već u internetu koji je btw mobilni pa se ne mogu puno glupirat.
Ono 800 MB tjedno, koma.

Uživajte u nastavku! ( i zanemarite greške ukoliko ih ima jer ono 6 puta sam pročitala i nije mi se dalo ponovo )

Patrikova perspektiva

Moja ruka nikada nije pretrpila toliko ružnih i nervoznih pogleda kao u ovih par minuta što su plave kugle gledale u nju.
Malenoj djevojčici se očito nije sviđala novonastala bliskost, ali ja sam bio previše sebičan da bi se maknuo.
Trebalo mi je ovo, ovaj bijeg od stvarnosti koju mi je davala zlatna kosa nošena vjetrom, roze slatke usne i najsimpatičniji krumpirasti nos koji je ikad ugledao svjetla dana.

,, Da maknem ruku? "
upitao sam ju na vlastito
nezadovoljstvo spreman maknuti svoj krak odmah nakon njene potvrde, no do te potvrde nije došlo,  već je samo šutke odmahnula glavom i nježno namjestila moju ruku kako bi nam bilo ugodnije u ovom pomalo čudnom položaju.

,, Sigurna?" upitam ju još jedanput na što ona samo kimne glavom i uputi mi mali, slatki osmijeh.

,, U redu. " , pokušam sakriti zadovoljni osmijeh koji se počeo formirati na mojim usnama kada je potvrdila da joj moja ruka ne smeta.
Mislim sigurno joj je smetala,  ali sve dok ona ne kaže suprotno ja se mogu praviti da to ne vidim i držati ruku tamo gdje želim.

,, Mogu li se i ja držati za ruke s vama? "  malo, slatko, smeđokoso biće umiljato je upitalo s najdražesnijim izrazom lica kojeg sam ikad vidio.

,, Pa ne znam sad, ali možeš mene primiti za ruku.  "  ,  nervozno se osmjehnem i ispružim ruku kako bi ju njena mala sestrica primila, naravno ukoliko to ona zaista želi.

,, Može! " odahnuo sam kad je pristala jer je to značilo da neću morati pustiti Nikolina ramena još neko vrijeme i to me činilo sretnim.
Želio sam držati tako svoju ruku kako bi mogao osjetiti izravno toplinu koja se poput radijacije širila oko nje, htio sam obgrliti njenu dušu jer mi se to činilo kao nešto što se mora zaštiti i naravno htio sam joj biti bliže da mogu ostavljati brze, slatke poljupce po njenim rumenim obrazima, koje najvjerojatnije neću tako skoro ostavljati tamo.

,, Izgledaš divno možda čak i ljepše od ovog prekrasnog poslijepodneva štoviše čak ti  mogu i sa sigurnosću reći da si zaista ljepša od njega.  "   ,  riječi koje sam izgovarao djelovale su šarmantno jer sam ih tiho i s osmijehom izgovarao na njeno uho, ali prije svega su bile istinite.

,, Hvala. " , sramežljivo se osmjehne i sakri svoje crvene obraze u najbliže mjesto moguće, moj vrat.

,, Nema na čemu, istina je. "  , pokušam joj dokazati, ali me ona ne sluša, već se samo kiselo nasmije kroz nos te makne svoju bundevu s mog sofisticiranog ramena i preusmjeri svoj pogled na sivi pod.

,, Idemo? "  upita Nikol svoju sestru u potpunosti ignoriravši moju prisutnost tamo.
( Kako iznenađujuće )
Zabolilo me to na trenutak, više od toga si nisam dopustio, nisam htio.