Dvoje mladih ljudi za koje vrijedi živjeti.
Različiti, ali opet imaju nešto zajedničko.
Oboje vole, ali nisu to smjeli priznati.
Tko će prije popustiti i reći "volim te " te hoće li ono biti uistinu iskreno?
By @Nancy4Ever
Covere pravila, trpil...
Pjesma iznad nastavka zove se So Emotional, a veliki vokal iza te pjesme je Whitney Houston. Ovdje nije stavljena samo jer je volim , već i jer sam kad sam tražila pjesmu za ovaj nastavak, pomoću kapilara inspiracije stigla nekako do nje i ove zakon pjesme , pomalo spore po mom nekom mom ugođaju, ali izrazito vrijedne i ugodne za slušanje.
¡Ay! Esta imagen no sigue nuestras pautas de contenido. Para continuar la publicación, intente quitarla o subir otra.
Mali plamičak osvijetli na trenutak moje lice , a zatim nestane te moje tijelo uz mrak obgrli još i sivi nikotinski dim . Ali, meni to ne smeta. Tako mi je čak i bolje, jer mrak onakav kakav je skriva me od nepoželjnih znatiželjnih očiju, koje osude sipaju iz rukava, kao što olako smišljaju prepredene laži i veoma "zanimljive" tračeve. Nikada nisam razumio takve ljude, možda zato što sam uvijek bio otvoren prema svemu , možda zato što sam smatrao da je moj način života toliko loš da nemam uopće pravo to raditi ili možda nešto skroz treće. Nikada nisam saznao odgovor na to pitanje , a mislim ni da neću tako skoro. Najbolje je da uopće niti ne razmišljam o tome. To je samo bespotrebno razmišljanje i naprezanje mozga bez bilokakva pametna ploda osim glavobolje. I tako zadubljen u svoje briljantne misli nisam ni primijetio zadnju stepenicu i moja je stražnjica imala bliski susret s podom. Krasno. Nadam se da su se bar lijepo podružili kad sam već morao pasti tako glupo, smotano i odvratno bolno.
¡Ay! Esta imagen no sigue nuestras pautas de contenido. Para continuar la publicación, intente quitarla o subir otra.
,, Bravo majstore . Tako se to radi! " bijesno promrmljam kroz zube nakon što se ustanem, i lagano rukama prođem svojom odjećom, da maknem prašinu s nje.
A, onda nakon još jednog od tisuću izrečenih "bravo" izađem van iz zgrade , zalupim jako vratima , a zatim sjednem na stubište popraćen još jedanput u ovom danu melodičnim hihotom.
,, Da li je boljelo? " upita me gotovo brižno , ali i na rubu smijeha, nakon što svoj safirni pogled usmjeri prema meni.
,, Ne.. A, što bi me to trebalo boljeti? " izvim obrvu da nadodam još na glumi svoje zbunjenosti , ali i suzbim kiseli smiješak koji je skoro izbio na mojim usnama.
