Slatka Susjeda

Dvadeset i četvrto poglavlje

Svojim dugim prstima nježno prolazim kroz te njene lijepe i meke valove boje meda.
Nitko od nas dvoje ne želi progovoriti niti riječ kao da se boji da ukoliko nešto kaže ovaj magični moment će ispariti, a umjesto njega će se u naše srce ugnijezditi čežnja za onim što se nikad neće vratiti.
Imam jednostavno takav osjećaj, no nisam siguran da li je to zato što sam realan ili zato jer sam jednostavno pesimističan kao i obično.
Nekada je zaista teško odvojiti ono što zaista je i ono što mi mislimo da je.
U mojoj glavi možda je to ugodna tišina i uživanje uz voljenu osobu, a nekom drugom je možda neugodna tišina, sram ili tuga jer ona koja se nalazi u njihovom naručju nije zapravo njihova, već tuđa.
Ona je nečija tuđa sreća, mir i ljubav, a ipak ćemo ju sebično držati uz sebe kao da je naša.
Tako je sada i Nikol moja po nekom nepisanom zakonu te ću se potruditi da tako i ostane.
Poštovat ću ju, ljubit ću ju dok ne ostane bez daha i razumjeti kao što ju nitko ne razumije.
Nikada ju neće osuđivati niti vrijeđati ono što voli.
Ona je ono što meni treba sa svim njenim manama i vrlinama.
Ona je moje Sunce, moji nemirni valovi i plahi vjetrić.
Ona je moja Nikol i bez obzira koliko ona bila snažna ja ću se i dalje brinuti za nju jer i oni najsnažniji trebaju nekoga da ih vodi i da im kaže kako će sve biti u redu koliko god se činilo kako ništa nije onako kako bi trebalo biti.

,, Zašto si plakala? " prekinem ugodnu tišinu s jednim naizgled bezazlenim pitanjem, no u njenim očima to očito nije izgledalo tako jer su se otkucaji njenog srca ubrzali, a obrazi osvjetljeni mjesečinom zarumenili se od srama.
Sramila se sebe i svojih slabosti iako za to nije imala uopće razloga.
Čak je i ovako uplakana i uplašena bila najsnažnija i najljepša osoba koju sam ikad vidio.
No osim što je bila toliko lijepa, bila je i najtvrdoglavija osoba koju sam imao priliku upoznati te kao takva je smatrala da mora biti oslonac svim svojim prijateljima i članovima obitelji i svaki put kad bi puknula pod pritiskom naljutila bi se na sebe jer nije bila dovoljno jaka da podnese svu prašinu koja joj je bila bacana u oči.

,, Nisam plakala, otkud ti to? " obrve joj se nezadovoljno namršte, a usne stisnu u ravnu liniju, i ako do sada nisam bio uvjeren u to , da su kapi kiše klizile niz njene meke obraze, sada sam to definitivno postao.
Poričemo kada smo svjesni da druga osoba zna našu tajnu.
Previše smo truda i muke potrošili da sagradimo čvrste zidine oko nas da bi netko došao i samo ih jednim dodirom porušio.

,, Niksi, vidio sam suze na tvojim obrazima, usnama i bradi. Vidio sam tužan izraz u tvojim očima i usne koje su umjesto da su usmjerene prema gore bile usmjerene prema dolje. Brinem se za tebe, Niksolina, koliko god ti to čudno ili nerealno zvučalo " , nježno joj milujem lice, prelazim joj preko zatvorenih kapaka, tapkam veliki krumpirasti nos, a zatim svojim kažiprstom ocrtavam oblik njenih rozih usana dok se u isto vrijeme suzdržavam od želje da izljubim njeno lice i svaki djelić njenog tijela.
Želim joj pokazati kako je ona nešto što me drži iznad površine vode i omogućava mi da dišem.
Htio bih da joj mogu pokazati koliko mi zapravo znači, ali sam svjestan da će se to tek moći dogoditi kada steknem u potpunosti njeno povjerenje. Kada joj dokažem istinitost svojih riječi, ona će se osloniti na mene.

,, Svi se brinu za mene možda i više, nego što se ja brinem za njih " , svojim dlanim prekrije umorna usta i prinese moju veliku ruku svom licu.
Izgledala je tako umorno i iscrpljeno u tom trenutku da se činilo kao da će svaki trenutak zaspati u mom naručju.

,, Imamo se i zašto brinuti, gospođice. Nitko ne može nositi nebeski svod na ramenima i ostati čitav " , mičem nestašni valoviti pramen s njenog desnog oka, a zatim joj darujem jedan mali poljubac ispod obrve da umiri njenu nemirnu dušu.

,, Ne znam kakvu sliku imaš o meni, no snažnija sam nego što misliš " , izgovori inatljivo te nadureno zarobi donju usnu između lijepih ravnih zubi i blago ju zagrize.