Slatka Susjeda

Trinaesto poglavlje

💚Burekove baljezgarije💚

Hey ljudi!
Danas neću toliko pričati i čavrljati jer iskreno nemam o čemu, a i srce mi je slomljeno.
Ispričavam se što ste ovoliko dugo čekali na nastavak.
( kasnim s nastavkom 10 dana )
Obećajem da više neću obećavati termin nastavka jer mi to očito nabija pritisak.
Inače orginalni termin bio je 31. 7. , ja sam počela 29.7. pisati nastavak, a 30.7. je došlo do velike spisateljske blokade.
Pa ono da....
Poglavlje je iskreno sranje i filler i u Nikolinoj perspektivi, sljedeće poglavlje je tulum iz Patrikove perspektive i desit će se neke zanimljive stvari.
( Bar se nadam )

Uživajte u čitanju kad već ja nisam u pisanju.
Volim vas💚💚

E da i pjesma iznad nastavka je Pijanka od Mejaša koja mi se btw jako sviđa.

Nikolina perspektiva

,, O, vidi tko nam je to došao! " crna glava ukomponirana sa sarkastičnim lažnim osmijehom otvori mi vrata.
Dame i gospodo, Silvestar Radić, najgori brat na svijetu.

,, Aham, bok i tebi. " , izgovorim mrzovoljno kroz stisnute zube na što on samo preokrene očima.

,, Nikol! " zareži nakon što ga pokušam zaobići i primi me snažno za ruku.

,, Da? " ignoriram njegov bolan stisak i pogledam ga s visine.

,, Ne bahati se sestrice jer ćeš jedan dan izgubiti taj svoj dugi jezik. " , upozori me s mračnim, no uslužnim smiješkom na licu prije nego opusti svoj čelični stisak na moju svilenu ruku.
Ide mi na vražje živce!
Zar bi ga ubilo da bude malo pristojniji, ljubazniji i nježniji?
Pa očito bi, s obzirom na činjenicu da te riječi najvjerojatnije ni ne postoje u njegovom suženom riječniku.

,, U redu. " , kažem preko one stvari te ga, kao da uopće nemam ni zrnce pameti u glavi, okrznem ramenom na putu do moje željene destinacije, Gabine sobe.
Čim stignem pred vrata, ne pokucam na njih kao inače, već uletim u sobu kao da me goni čopor divljih pasa, a ne jedan agresivni kreten od brata.

,, Gabić! " veselo ciknem naslonjena na vrata nakon kratkog uzdaha punog olakšanja.
Upravo sam otrčala maraton života.

Ne dobim iz prve odgovor na svoje pitanje, ali ubrzo čujem izrazito glasne gotovo kitovske jecaje iz jedne od smeđih, mekanih fotelja ispred ogromnog, no dosta tankog televizora.
Gabi plače.
U sekundi dotrčim do nje i obgrlim njeno malo tijelo svojim dugim granama.

,, Gabica, što je bilo? " tepam joj na uho dok ju milujem po kosi s namjerom da ju smirim.
Pretpostavljam da je Sili kriv, no ne smijem skakati pred rudo, možda sam i ja.
Ne govori ništa, već počne jecati još jače u moje rame.
Da, definitivno sam ja kriva.

,, Hej, Gabs, nemoj plakati.
Sad sam tu i možemo raditi što god poželiš. " , brišem joj suzice koje klize njenim crvenim i napuhnutim licem.
Žao mi je, pomislim u sebi, ali ništa ne izgovorim na glas zbog ogromne knedle u mom grlu.

,, Želiš li gledati televiziju? " , upalim automatski televizor, prije nego što nijemo kimne glavom, i stavim na trojku zbog reklame za dugometražni, stoputa odgledani, Disneyev crtani film Nemo.

,, Može? " odložim daljinski nakon što s ogromnim, zubatim osmijehom kimne malom, slatkom glavom.

,, Odlično! " uzbuđenija čak i od nje, poput dirigenta zamahnem rukom po zraku tako da je veliki koncert mogao započeti.

●●●

,, Vrati nam daljinski, debilu! " promrmljam kroz zube nakon neuspjelog pokušaja otimanja crne šarenoistočkane naprave iz dlakavih, snažnih ruku.