skinny love » 2nd season of criminal

d v a d e s e t i d i o

Francisco P.O.V. [mislim da nam je svima falio :P]

Gledao sam ju kako spokojno spava dok smo se vraćali iz Manchestera. Predložio sam da ostanemo u hotelu, no ona nije bila za to. Držala je medu čvrsto u svojim rukama i ležala u neugodnom sjedalu. Okrenuo sam glavu prema cesti koja je bila prazna. Auta nije bilo jer je već bilo oko dva sata ujutro. Lagano sam si pjevušio u bradu dok sam vozio. Primjetio sam par žutih očiju i pokušao zaustaviti auto, no nisam uspio. Auto se naglo zaustavilo, i moja glava je uz tupanj udarila od volan. Auto se zalupio u zid i čim sam se ispravio, pogledao sam brzo prema Keri koja je imala zatvorene oči i poderano čelo. Uzdahnuo sam, nekako izvlačeći telefon iz džepa, nekako kucajući broj hitne. Lagano sam se izvukao iz smrskanog auta i čudio se kako još uvijek imam svijest. Nekako sam izvukao Keri, čuvajući ju u rukama. Bila je bez svijesti, no disala je. To je dobro.. Lagano sam spustio usne na njeno čelo i shvatio da sam nas zamalo ubio. Čuvao sam ju blizu svojih pluća iako sam znao da je moguće da je nešto slomila i da joj aj položaj ne odgovara. Uskoro su kola hitne pomoći i policija bili pored nas. Keri su unijeli unutra i ja sam ušao također. Nisam želio razgovarati sa policijom trenutno. Držao sam Kerinu ruku dok smo se vozili prema bolnici. Ne sjećam se za koliko smo stigli jer sam gledao doktore kako zabrinuto promatraju posjekotinu na njenom čelu. Uskoro sam sam sjedio sam u čekaonicu i gledao doktore kako prolaze, medicinske sestre kako prolaze. Jedna od njih mi je obrisala ranu na obrazu i stavila flaster na obraz. Poslao sam poruku mami i tati što se desilo i policija me ispitala. Iako sam pokušao spasiti psa ili mačku na kraju sam ju ipak ubio. Policajci su našli krv na haubi auta. Lagano sam se igrao sa prstima dok sam čekao Keri. Doktor mi je rekao da joj nije ništa. To jeste samo lakši potres mozga, ali zašto su onda tako dugo unutra? Medicinska sestra mi je prišla sa laganim osmijehom.

- Pacijentica spava, no možete ju vidjeti. - nasmijala se lagano još jednom i ja sam klimnuo glavom, dižući se na noge. Nekako sam ušao unutra, gledajući u moje malenu ljepoticu koja je ležala na krevetu. Bila je blijeda i osjetio sam neku bol u stomaku. Ja sam kriv za to što ona leži u tom krevetu. Lagano sam sjeo na stolicu pored nje, uzimajći njenu ruku u svoju. Gledao sam ju kako leži, zatvorenih očiju. Polako sam ju poljubio u čelo, sjedajući nazad. Njene oči su se otvorile i gledala je u mene lagano kao da nema svijesti.

- Tko si ti? - promrmljala je. (...)

Još uvijek nisam bio svjestan činjenice da me ona nije znala. Pogledala bi par puta u mene i zarumenila se i onda nastavila čitati jednu od svojih knjiga koju joj je mama donijela. Ja sam nekako bio sam sve to vrijeme, ponekad bi me pitala po koje pitanje ali to je bilo to. 

- Francisco? - prošaputala je i pogledao sam prema njoj. Nasmijao sam, nježno i prošao rukom kroz svoju kosu.

- Da, Keri? - klimnuo sam glavom i ona se nasmijala, sramežljivo, gledajući u mene.

- Koji smo mi razred? Mislim.. u školi. - prošaputala je, gledajući u mene. Nasmijao sam se.

- Drugi. Drugi srednje, idemo na jednu vrstu koledža, privatne škole. - naime, nisam joj mogao reći ništa osim svog imena i da idemo u istu školu, jer se ona mora sama sjetiti svega.

- Oh, znači meni je 17? - rekla je, gledajući prema kalendaru. Klimnuo sam glavom i ona se samo nasmijala. - Wow.. čudno je kada se ne sjećaš zadnjih tri godine života. - uzdahnuo sam lagano i dignuo se na noge, hodajući do njenog kreveta i sjedajući pored nje.

- Sjetit ćeš se svega.. Moraš. - promrmljao sam, preplašen da ona nikada neće osjećati sve ono oko mene. Ona je samo klimnula i nastavila čitati knjigu. Posmatrao sam ju kratko prije nego što sam izašao iz bolničke sobe. Njena mama mi se tužno nasmijala, grleći me.

- Tako mi je žao, Francisco. - promrmljala je i ja sam sam klimnuo glavom. Prošla je rukom preko mojih leđa.

- Sjetit će se ona svega.. - prošaputao sam i dalje ne vjerujući u svoje riječi. Lagano sam se naokostriješio kada sam vidio Austina kako ulazi u bolnicu sa vojim tatom. Odmaknuo sam se od Sani koja se malo nasmijala i brzo zagrlila Rogera, Austinovog tatu. Austin se samo kiselo nasmijao i prešao pogledom preko mene. Ovo neće izaći na dobro..

Keri P.O.V. 

Trenutno sam čitala jednu od najboljih knjiga ikad. Doctor Who po epizodama. Znam, malo sam opsjednuta. Volim Doktora više od svoje mame, dobro, ne baš više od svoje mame, ali tu negdje. Spustila sam knjigu na stolić i polako pogledala po bolničkoj sobi. Bijela zidovi, smeđi kauč u kutu sa stolićem ispred njega. Francisco nije bio tu. Zgodan dečko. Bio je prva osoba koja sam vidjela kada sam se probudila. Ne znam što se desilo. Ali sam zaboravila dvije godine svog života i sigurna sam da je Francisco dio mog života. Iako nisam svjesna kako. On je.. pa dobar. Vrata su se otvorila i dečko kovrdžave kose sa zapuštenom bradicom sa starijim gospodinom i mojom mamu je ušao unutra. Dečko je brzo sjeo pored mene, uzimajući moju ruku u svoju.

- Keri, jesi dobro? - promrmljao je, gledajući me. Nasmijala sam se malo sramežljivo. Drugi zgodni frajer priča sa mnom danas. Ovo je čudno. 

- Uh, jesam.. Malo me glava boli, ali dobro sam. - prošaputala sam i on se lagano nasmijao, prelazeći prstima po mom čelu. 

- Ja sam Austin. - nasmijao se lagano i gledao me. Primjetila sam da je mama ovaj put sa starijim gospodinom pričala i nije obraćala pažnju prema meni. 

- A tko si ti, uh meni? - prošaputala sam, gledajući u njega. On se malo nasmijao i spustio poljubac na moje čelo.

- Nažalost, bivši dečko.

____________________________________________________________

opa desilo se svašta.. nadam se da vam se sviđa i znam da je kratko i nemorate to pisati heh x