Try to forget

Chapter 20

-Pustite me! Maknite se od mene!-vrištao sam i svom snagom pokušao oboriti policajca koji me je čvrsto pribio uza zid.

No kada mi je stavio lisice ostao sam bespomoćan.

-Ja nisam kriv!-i dalje sam vrištao no on se nije obazirao. Naposlijetku mu je četrdestetogodišnji muškarac priskočio u pomoć i snažno me uhvatio za glavu.

-Ima da šutiš,jasno??-zavrnuo ju je pod nezgodnim kutem i pogledao me svojim ljutitim plavim očima.

Na drugom kraju sobe Zaynu su također stavljali lisice no on se nije previše bunio. Prazno me je gledao dok ga jedan od policajaca nije povukao a on ga je šutke slijedio.

Louis je stajao po strani prekriženih ruku.

-Rekao sam ti da ovo neće izaći na dobro. No nisi me želio slušati-izustio je a ja sam ga pogledao sa gađenjem. Tko mu je dao pravo da pozove policiju? Tko mu je dao pravo da se uopće miješa? Ovo je isključivo između Zayna i mene.

-Požalit ćeš zbog ovoga. Mislio sam da si mi prijatelj-

-I ja sam to mislio za tebe-slegnuo je ramenima i okrenuo se. Više nisam ništa rekao. Niti sam ga pogledao.

Onaj namrgođeni policajac snažno me je povukao i ja sam se morao pomaknuti htio to ili ne.

Strpao me na stražnje sjedalo pokraj onog kretena koji je već tamo sjedio.

-Nema jebene šanse da sjedim pokraj njega!-dreknuo sam nadajući se kako će me maknuti odatle. Ili ja ili on.

-Jel te tko šta pitao?-mladić kovrčave crne kose ljutito me je prostrijelio pogledom i ja sam morao zašutiti. Za moje dobro.

Tijekom cijele vožnje probao sam se držati na što većoj udaljenosti od Zayna. Samo su me one lisice spašavale da ga ne prebijem na mrtvo ime. No znao sam da ne smijem. Izazvao bih samo još veće probleme a i ovako sam u govnima do grla.

On me nije ni pogledao. Buljio je kroz prozor cijelim putem izgubljen u nekim svojim mislima.

Možda je tako i najbolje.

Na kraju smo završili u nekoj prostoriji,opet zajedno.

Sjedio sam na stolici dok se je on naslonio na zid no na pristojnoj udaljenosti od mene.

-Pričekat ćete tu dok ne vidimo što ćemo s vama dvojicom-uputio nam je strogi pogled i jednom i drugom a zatim izašao te snažno lupio vratima.

Šutili smo i gledali jedno u drugo.

Napetost je bila na vrhuncu.

On je potom sjeo na pod i skupio noge pritom ne prekidajući kontakt samnom.

-Harry žao mi je zbog svega-spustio je pogled.

-Žao ti je ?? Žao ti je? I treba ti biti žao. Uništio si joj život,izgubila je tvoje dijete,što ćeš joj slijedeće napraviti? Što još nisi uništio?-gledao sam ga sa prijetnjom u očima.

-Kakvo dijete stalno spominješ?-podigao je glavu i zbunjeno me promatrao.

-Tvoje dijete. Ostala je trudna s tobom. I pobacila je. I sada može imati komplikacija sve zbog tvoje jebene greške-ljutito sam mu istresao u facu.

Ne mogu vjerovati da sam mu opće odgovorio na pitanje. Ni to nije zaslužio.

-Bio sam otac?-uplašeno me je pogledao i prepoznao sam tugu u njegovim smeđim očima iako si to nisam želio priznati.

Nakon toga tišina.

Promatrao sam ga.

Izgledao je tužno,izgubljeno. Nije lako saznati da si otac i da je tvoje dijete mrtvo a zapravo nije ni ugledalo svjetlo dana. Nisam se mogao zamisliti u njegovoj situaciji.