Try to forget

Chapter 21

Čaša je završila na podu dok me je on gledao ljutitim pogledom. Nas.

Poskočila sam na drugi kraj kauča,po mogućnosti što dalje od Liama kao da će to popraviti stvar.

Gledala sam ga uplašeno,čas njega čas Liama čekajući da netko od njih dvoje nešto kaže. Bilo šta.

Harry ga je ljutito odmjerio te smo i ja i on znali što slijedi. A I Liam također.

U sekundi se stvorio do njega i snažno ga uhvatio za rub majice:

-Liam zar i ti??? Dobro koji je vama kurac? Jel ne možete maknuti svoje jebene prste dalje od nje??-

-Nije ono što misliš!-Liam ga je pokušavao uhvatiti za ramena i smiriti no to se odrazilo samo time da je Harry podignuo ruku i njegova šaka ubrzo se spojila sa Liamovim obrazom.

-Harry prstani!-vrisnula sam i svom snagom ga obuhvatila rukama. Louis i Zayn već su osjetili posljedicu njegove agresije. Nisam mogla dopustiti da se to ponovno dogodi. Ne još jednom.

-Jebeno se ne mješaj!-pustio je Liama koji je tresnuo na kauč a mene gurno te sam se naposlijetku razrezala na staklo koje je ležalo na podu.

Krv je potekla niz desnu nadlakticu. Nije mi pomogao ustati,ništa. Samo me je promatrao sa bolom u očima dok ga Liam nije udario te je potom zateturao nekoliko koraka.

-Nećeš ju povrijediti! Ne dok sam ja tu!-čučnuo je pokraj mene i pružio mi ruku. Njegov obraz bio je crven al nije izgledao loše,bar ne ko ja. Tek kada sam se pomaknula oštra bol prošla je cijelom mojom rukom. Krv je i dalje tekla.

-Mrzim vas!-Harry nas je pogledao sam gađenjem te zgrabio mobitel sa stola i uputio se prema vratima.

-Stani Harry! Objasnit ću ti sve,samo se molim te smiri!-probala sam viknutni no glas mi je i dalje bio slabašan te je negdje napola puknuo.

Liam me je pridržavao dok sam ja pokušavala ustati i na neki način sprječiti Harrya da čini daljnje gluposti.

Samo da mu objasnim. Možda će shvatiti.

-Ne želim vas više nikada vidjeti! Odi u tu Ameriku i ne vraćaj se iz nje a ti-okrenuo se i uperio prst prema meni-pokupi svoje stvari i vrati se odanle od kamo si i došla. Kurvo-

Bijes i tuga miješali su se u njegovim očima. Zalupio je vratima i ostavio mene i Liama u tišini.

Suze su mi potekle niz obraze. Sjedila sam na podu kraj razbijenog stakla dok je Liam lagano pridržavao moju ruku. Gledala sam u smjeru kojim je Harry otišao nadajući se kako će svakog trena ući i reći kako je sve rješeno. No minute su prolazile a njega nije bilo.

-Moramo riješiti tu tvoju ruku-Liam se naposlijetku ustao i otišao do smeđeg ormarića te izvadio kutiju prve pomoći. Znao je očito ovu kuću bolje nego ja.

-Liam ne moraš.Uredu je- lagala sam. Rana me je pekla no ona na srcu bila je daleko gora.

-Srećom nema komadića stakla u koži. Samo porezotina-prešao je alkoholom i ja sam stisnula zube da ne vrisnem-Trebao sam ići za doktora a ne potratiti život na kretene koje sam smatrao braćom-

Uzdahnuo je. 

Ja sam za to kriva. Ja sam kriva zbog svega ovoga. Moja jebena krivica. I nažalost ništa ne mogu popraviti.

Zamotao mi je ruku,pokupio komadiće stakla dok sam ja i dalje sjedila na podu,tupa pogleda. Suze su presušile,misli su zbrkane.

Ne znam što dalje,kako ovo uopće rješiti?

-Jessica ja moram ići-pogledao je na zidni sat i naglo se ustao sa kauča-Hoćeš li biti uredu? Da pozovem nekoga?-

Koga molim te da pozoveš? Čovjeka koji me mrzi ili roditelje koje prezirem?