Try to forget

Chapter 27

-Spavaš li?-dugi prsti su mi maknuli pramen kose i nježno prešli desnim obrazom.

-Hmmm.....-tiho sam promrmljala pokušavajući otvoriti oči. Glava me je ubijala a oči su se neumorno sklapale koliko god ih ja pokušavala držati otvorenima. No zvuk njegova glasa bio je melem za moje uši.

-Dobro je,uplašio sam se već da se nećeš probuditi-na moju žalost maknuo je ruku sa moga lica i sišao sa kreveta.

Probala sam se uspraviti u sjedeći položaj no svaka koštica me je boljela. Ipak  uspjela sam sjesti i tek sada sam shvatila da ležim u njegovom krevetu samo u donjem rublju. Automatski sam se pokrila svilenom plahtom na što se on nasmijao.

-Već sam sve vidio,nema potrebe za tim-uzeo je šalicu koja je stajala na noćnom ormariću i pružio mi ju-Izvoli,trebat će ti. Samo pazi,vruća je!-

Srknula sam gutljaj crne kave i dalje ne prekidajući kontakt sa njegovim očima. Nisam mogla vjerovati da se nalazim ovdje,u njegovom krevetu potpuno neozljeđena.

-Zašto si me spasio?-odložila sam šalicu i zagledala se u njegove zelene oči pokušavajući skužiti o čemu sada razmišlja. 

-Trebao sam te ostaviti da te siluje? Kakvo je to pitanje uopće?-namrštio se i prošao rukom kroz svoju kosu koja mu je u zadnja 2 mjeseca poprilično narasla.

-Nisam to mislila-spustila sam glavu-Nego,kako si me uopće našao?-

-Želio sam razgovarati sa tobom. Izluđivalo me je što mi ne odgovaraš na pozive stoga sam otišao do tvog stana. No tamo te nije bilo pa sam zaključio da si još u onom smrdljivom kafiću. I drago mi je što sam stigao na vrijeme inače bi onog lika morao progoniti do kraja života-

-Ček,kako znaš gdje ja živim?-odmah sam pomislila na Vanessu koja mu je očito rekla još nešto što nije trebala.

-Stvarno? Zar je to bitno? Zapamti da ja znam sve o tebi. Uostalom,što misliš kako sam ti slao one poklone koje si mi vratila-

-Sve znaš? A ne znaš da sam te voljela?-morala sam se sarkastično nasmijati na ovo zadnje. No njemu nije bilo do smijeha. Ljutito se ustao sa kreveta i ošao do ormara.

-Zar ćeš mi stvarno još to nabijati na nos?? Misliš da se ja ne bih volio sjetiti? Probao sam,ali ne ide. Koliko god čitao onu tvoju šugavu knjigu ničeg se ne sjećam. Ni tebe,ni da smo bili zajedno,ničega!-

-Čitao si tu knjigu?-crvenilo mi je izbilo na obrazima. Kako sam samo bila glupa kad sam ju ostavila.

-Obuci se!-ignorirao je moje pitanje i dobacio mi majicu. Izašao je potom i zatvorio vrata.

Koliko god htjela ostati u njegovom krevetu znala sam da ne mogu. A nakon ovog razgovora samo sam ga još više naljutila i vjerojatno jedva čeka da me se rješi.

Navukla sam njegovu sivu majicu koja mi uspješno prekrila stražnjicu i svezala kosu. Podočnjaci ispod očiju a masnica na ruci. Skrenula sam pogled da ne moram gledati to blijedo lice i podigla smeđu knjigu koja je rastvorena stajala u kutu.

Gdje mi je pamet bila kada sam mu je ostavila?

-Jesi li gotova?-upao je u sobu bez kucanja i namrštio se kada me ugledao kako prelistavam po knjizi koja mu očito toliko znači.

-Ne diraj to!-uzeo ju je i odložio na gornju policu. Kao da se boji kako ću je uzeti i ponijeti sa sobom.

-Nikad ne diraj moje stvari bez pitanja,jasno?-podignuo je obrvu i promatrao me kao da sam upravo počinila zločin. Nikada nije bio ovakav prema meni. U jednom trenutku je pažljiv i ljubazan,a u drugom se ponaša kao da sam mu najgori neprijatelj.