Try to forget

Chapter 34

(Zayn)

-Ti naprosto nisi normalan! Eto nemam ti ništa drugo za reć!-Rei je u bijesu bacio stolicu koja se odbila od zid i rastavila u nekoliko dijelova. Zanemario sam njegovu reakciju i posvetio se završetku oporuke koju sam sastavljao. Trebalo je riješiti toliko papirologije,a vremena mi je svake sekunde sve više ponestajalo.

-Slušaš li ti mene uopće??! Nećeš to napraviti!-u bijesu mi je istrgnuo papir iz ruke i poderao ga u sitne komadiće.

Super. Sada moram sve ispočetka.

-Upravo si poderao kuću vrijednu milijun eura i auto koji sam ti ostavio-prevrtio sam očima i pokupio papiriće sa poda te ih probao sastaviti. Uzaludno.

-Kao da bih to ikada mogao prihvatiti-gurnio ih je sa stola i čvrsto me uhvatio za rub majice te mi se unio u facu-Tebi treba psihičko liječenje. Nećeš ovo napraviti,ne dok sam ja živ!-

Pomaknuo sam njegovu ruku i sjeo do njega na pod te ga snažno privukao u zagrljaj. Jecao je bez prestanka i u tom trenutku sam shvatio da će oproštaj sa njime biti najteži dio.

-Ne mogu zamisliti život bez tebe! Ti si mi pomogao kada mi je pomoć bila najpotrebnija. Da tebe nije bilo ne bismo sada ovdje razgovarali. Obećao sam ti da ću uvijek paziti na tebe i da ti se ništa neće dogoditi. I sada tražiš od svog najboljeg prijatelja da prekrši obećanje?-

-Slušaj me-podignuo sam mu glavu i zagledao se u njegove suzne oči-Ti znaš što sam sve u životu prošao. Znaš me bolje od sviju. Znaš da se ne mogu pomiriti sa time što sam učinio. I nikada neću. A ujedno i znaš da se neću uspjeti izliječiti. Umrijet ću prije ili kasnije. Zar ste svi slijepi? Zar ne vidite kako mi Bog daje priliku da se napokon iskupim za svoje grijehe?-

-Bog ne želi da si oduzmeš život. To si si ti sam zacrtao. Moraš se boriti i barem pokušati. Vjeruj mi živjet ćeš još dugo i imati ženu,djecu........Molim te ne radi to.Ti si me naučio da se borim u životu. A sada radiš moju grešku-

-Ne prijatelju...........-zastao sam na trenutak-takav život nije za mene-

Stisnuo sam ga jače za ruku a potom se ustao i vratio svojim spisima. 

Doktor je prije nekoliko dana napravio analizu tkiva i sve se podudara. Ja sam pogodni davatelj. Slučajnost? Ja bih rekao sudbina.

Suđeno mi je da pomognem ovoj djevojčici. Ako već nisam imao prilike brinuti o mom i Jessicinom djetetu,sada ću to ispraviti.

Harry će mi napokon oprostiti,a ja ću biti mirne savjesti.

-Ako to napraviš,nikada ti neću oprostiti. Nikada!-obrisao je suze i izletio iz kuće ostavivši otvorena vrata za sobom. Upalio je automobil a zatim se odvezao u nepoznatom pravcu.

Ostao sam sjediti u tišini gledajući u bunt papira koji se nalazio pokraj mene.

-Oprostiti ćeš mi prijatelju. Znam da hoćeš-promrmljao sam i otkinuo list čistog papira te uzeo kemijsku u ruke i krenuo sa pisanjem.

Pisao sam sve što mi je padalo na pamet. No nekako nije bilo pravih riječi kojima bih izrazio svoje mišljenje. A ujedno kada bi ih i bilo,ne bi bilo dovoljno papira na koje bi stalo sve ono što želim reći.

Možda bi se netko slomio tijekom svega ovoga. Zasigurno bi. No ne i ja. Bio sam emotivno hladan i odlučan u svojoj namjeri jer znao sam da činim pravu stvar.

Moje pisanje prekinuo je zvuk mobitela tako da sam iste sekunde odložio kemijsku i javio se.

-Nadam se da si se predomislio u vezi toga-začuo sam hrapav glas sa druge strane linije. I dalje ne odustaje.